Razgovarali smo s bivšim predsjednikom HSS-a za Australiju, članom Središnjeg odbora Hrvatske seljačke stranke u emigraciji, umirovljenim generalnim konzulom Republike Hrvatske u Australiji i nekadašnjim Tuđmanovim savjetnikom za medije iz 1991., Antunom Babićem, koji je progovorio o svojem životu u Australiji, ali i povratku u Hrvatsku, upravo tijekom ratnih godina. Iako je i u Australiji radio na visokim političkim pozicijama, povratak u Hrvatsku za vrijeme rata za njega je bio "sirenski zov domovine", logičan potez njega kao domoljuba koji je u Hrvatsku i donio brojne vrijednosti. Što je sve gospodin Babić radio u inozemstvu i u domovinu, pročitajte u nastavku, a zajednički je nazivnik čitavu njegovu djelovanju istinsko domoljublje.

Studirali ste u Irskoj, Washingtonu, Pekingu, Australiji... Kada ste prvi put napustili Hrvatsku, što je bio okidač za to?

Babić: Hrvatsku sam napustio 1968. godine. Potječem iz brojne radničke obitelji, bilo nas je jedanaestero djece i bili smo najsiromašnija obitelj u Pleternici, gdje sam rođen 1947. godine. Otac Vinko je u Slavoniju došao nakon što je kao domobran bio u logoru u Lepoglavi 1945. godine. Inače je rodom bio iz Like. Majka Jozefina, rođena u Aržanu kod Imotskog, u Slavoniju je došla tijekom Drugoga svjetskoga rata. Njezin drugi muž, Frano Renić, bio je ustaški satnik i poginuo je u borbi s partizanima kod Kutjeva 1944. godine. I majka i otac prošli su Bleiburg i Križni put, a da se tada nisu poznavali. Kasnije u Titovoj Jugoslaviji bili su na popisu kao nepopravljivi državni neprijatelji. Tadašnja jugoslavenska milicija često je pretraživala našu kuću jer je otac početkom šezdesetih godina otišao raditi u Austriju. Naime, nas jedanaestero djece, plus roditelji, živjeli smo u kući od gline koja je imala samo dvije sobe. Dakle, temelji naše tadašnje obitelji bili su Crkva i hrvatstvo. Moj odlazak u političku emigraciju bio je predodređen još od najranijeg djetinjstva. Bio je to tada trend za djecu tadašnjih "državnih neprijatelja" u komunističkoj i velikosrpskoj Jugoslaviji.

Kako opisujete svoje radno iskustvo u Australiji gdje ste radili mahom za hrvatsku etničku zajednicu?

Babić: Upravo završavam pisanje knjige "Zašto sam se vratio u Hrvatsku", u kojoj iznosim brojne pojedinosti iz svojega života u Australiji do 1990. godine. Nisam radio samo za hrvatsku etničku zajednicu. Moj dugogodišnji rad za hrvatsku zajednicu bio je isključivo volonterski, poslije radnog vremena. Osim što sam radio kao prevoditelj za jednu od najvećih australskih banaka, 1975. godine bio sam i savjetnik u Ministarstvu zdravstva Australije, kada sam uspio i izboriti prvo de facto priznanje hrvatskog jezika kao samostalnog jezika od jedne državne institucije bilo gdje u zapadnom svijetu. Od 1979. godine do 1990. radio sam kao koordinator u službi za ljudske potencijale u podružnici američke tvornice automobila Ford u Melbourneu. Život u Australiji otkrio mi je u punini što znači osobna i kolektivna sloboda, kako je to živjeti u demokraciji i kako je to imati mogućnost osobnog razvoja bez bilo kakvog političkog pritiska. U Australiji sam stekao i jako bogato političko te upravljačko iskustvo koje sam pokušao primijeniti i u Hrvatskoj od 1990. godine. Tamo gdje sam ja osobno odlučivao što treba raditi, bilo je dosta i uspjeha. Nažalost, bila je to borba protiv vjetrenjača i mentalnih komunista koji su bili na svim funkcijama i u novoj hrvatskoj državi od 1991. godine. Vrlo sam zahvalan Australiji zbog obrazovanja i iskustva koje sam tamo stekao.

U Hrvatsku ste se vratili u ratnim godinama. Koji su razlozi tome? Tih ste godina radili i u Ministarstvu vanjskih poslova, među ostalim kao šef kabineta ministra vanjskih poslova, opunomoćeni ministar. Kako danas gledate na to političko tijelo s obzirom na pitanje iseljavanja?

Babić: Odgovor na prvi dio pitanja koji se odnosi na odluku o stalnom povratku u Hrvatsku 1990. godine vrlo je jednostavan. Povratak u Hrvatsku, što se mene osobno tiče, bio je zadan mojim idealističkim životnim usmjerenjem, a moglo bi se reći i opsesijom, o rušenju tamnice hrvatskog naroda, velikosrpske Jugoslavije i uspostavi slobodne, demokratske, međunarodno priznate i trajne hrvatske države. Nakon dvadesetak godina sudjelovanja, a u određenoj mjeri i liderske uloge, u aktivnostima i borbi hrvatske iseljeničke zajednice u Australiji za slobodnu, demokratsku i gospodarski prosperitetnu hrvatsku državu te stalnim javnim isticanjem da ćemo se vratiti u domovinu kad ona bude slobodna, tj. kad nestane komunistička Jugoslavija, za mene nije niti jednog trenutka postojala neka druga ili skrivena alternativa. Bio je to duboki osjećaj osobne potrebe i gotovo sirenski zov domovine koji u velikoj mjeri osjećaju svi pripadnici prve generacije političke emigracije, tj. ljudi koji pripadaju narodima koji nemaju svoju slobodnu i samostalnu državu, ili oni ljudi koje je u tuđi svijet otjerao nemilosrdan i nenarodni lijevi ili desni diktatorski režim u njihovoj domovini. Držim također potrebnim reći da je za mene to bilo i pitanje ispunjenja javnog obećanja koje su mnogi tadašnji aktivisti u hrvatskoj zajednici u Australiji davali. U to smo vrijeme govorili da naša zadaća i obveza prema Hrvatskoj neće prestati onog dana kad hrvatski narod u domovini bude slobodan, nego da smo dužni vratiti se u Hrvatsku i, donoseći iskustvo iz razvijenih zapadnih zemalja, aktivno sudjelovati u političkom životu, tj. jačanju demokracije i gospodarskom razvoju slobodne i samostalne hrvatske države. Što se pak tiče sadašnjeg Ministarstva vanjskih i europskih poslova, moram sa žaljem reći da nije ni približno ispunilo važne zadaće za koje su ministarstva vanjskih poslova zadužena u svim državama svijeta. Prije svega, to se odnosi na zaštitu i promoviranje hrvatskih nacionalnih interesa. U zadnjih nekoliko godina za MVEP moglo se reći da je, kroz tadašnju ministricu Vesnu Pusić, bilo bliže promociji protuhrvatskih nego hrvatskih nacionalnih interesa. Kao i cijela državna uprava, MVP ima barem pedeset posto viška djelatnika, koji tijekom dana ne rade gotovo ništa. Slijedom toga, nije čudo što je Hrvatska na rubu gospodarskog kolapsa. Posebno je bolan negativan odnos MVEP-a, u kojem još uvijek radi jedan broj Udbaša, prema hrvatskom iseljeništvu. Kad sam nedavno bio u posjetu Melbourneu, gdje sam od 2008. do 2013. bio generalni konzul Republike Hrvatske, moji australski poznanici, koji imaju visoke dužnosti u australskim institucijama, prenijeli su mi njihovo veliko razočaranje zbog neprofesionalizma hrvatskih diplomatskih predstavnika.

Iseljavanje mladih iz Hrvatske čini se nezaustavljivim. Što mislite o valu iseljavanja u kojem se Hrvatska trenutno nalazi? Što bi se trebalo promijeniti da se zaustavljanje iseljavanja smanji i koliko je Hrvatska blizu (ili daleko) od toga?

Babić: Masovno iseljevanje mladih ljudi iz Hrvatske u zadnjih nekoliko godina moglo bi biti zadnji čavao u trajniji opstanak samostalne hrvatske države. Država koja se nalazi, kao što je to slučaj s našom Hrvatskom, na jednom od najljepših dijelova kugle zemaljske, a koja demografski kontinuirano nestaje, ne može računati da će se moći oduprijeti dolasku ne samo imigranata i azilanata iz Afrike i Azije, nego i sposobnijih poduzetnika iz razvijenih zemalja svijeta, koji će preuzeti upravljanjem ovom prekrasnom zemljom. Na nedavnom Hrvatskom iseljeničkom kongresu u Šibeniku jedan je predstavnik Crkve u Hrvata već dao do znanja kako je epidemija iseljavanja iz Hrvatske tako strašna, a državne, tj. institucionalne prepreke za povratak Hrvata iz svijeta čvrsto nepopustljive, da smo blizu vremena kad će se moći reći: "Hrvati su, kao jači narod, u sedmom stoljeću protjerali druge narode koji su na ovom prostoru živjeli, a sada se primiče vrijeme kad će drugi i jači narodi nas istjerati s naših ognjišta".

Kao pomoćnik ministra 1997. i 1998. radili ste u Ministarstvu povratka i useljeništva RH. S druge strane, u jednom sam Vašem intervjuu pročitala da ste spomenuli kako bi danas bilo dobro osnovati Ministarstvo povratka i useljeništva. Kako to komentirate?

Babić: Gotovo da više nema niti jedne zemlje na svijetu, od onih najvećih do najmanjih koja ima i malo značajniju dijasporu a da ta zemlja nema svoje samostalno Ministarstvo iseljeništva i useljeništva, ili najmanje državni ured sa snagom ministarstva. Previše bi zamorio čitatelje kad bi ovdje počeo redati zemlje i koristi koje one imaju od svojeg iseljeništva, ali i ljudi koji se vraćaju tj. useljavaju u te zemlje. Počet ću samo s Velikom Britanijom gdje poljski dosljenici doprinose 1 % od GDP-a Velike Britanije, a kad se vrate u Poljsku njihov udio u rastu poljskog gospodarstva biti će još puno veći. U SAD-u 42 % dosljenika, koji će se naknadno vratiti u svoje zemlje (na primjer Indijci i Kinezi) jako puno će doprinijeti daljnjem gospodarskom razvoju njihovih zemalja. Oko 42 % useljenika doprinosi razvoju visoke tehnologije u SAD-u, a 24 posto svih patenata u SAD-u dolaze od tih useljenika. Dakle tu govorimo o onim najvećim zemljama. Australija bi danas bila vrlo siromašna zemlja da se nije otvorila prema useljevanju. Prema statistici Australskog ureda za statistiku 6,6 milijuna australskih stanovnika rođeno je u nekoj drugoj zemlji. Svoja snažna ministarstva za iseljeništvo i useljeništvo imaju i Kina i Indija, dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu. Te dvije države zajedno imaju dvije i pol milijarde stanovnika. Zašto tako mnogoljudne zemlje trebaju svoja velika i snažna ministarstva za iseljeništvo i usljeništvo? Evo, na primjer zašto NR Kina ima Ministarstvo za iseljeništvo. Kina se razvila u sadašnju najveću ekonomsku globalnu silu na konstruktivnoj i razumnoj državnoj politici prema kineskom iseljeništvu. U Kini ne postoji samo središnje ministarstvo u Pekingu, nego svaka općina, svaka provincija (županija tj. država) i svaki malo veći grad imaju podružnicu tog ministarstva i svi rade po jednom obrascu. Svake godine u Pekingu se okupi oko pet tisuća najutjecajnijih kineskih iseljenika poduzetnika iz cijeloga svijeta, s kojima cijeli tjedan razgovaraju i razmjenjuju mišljenja presjednik države, predsjednik Vlade i svi ministri. Ta je politika prema iseljeništvu počela 1970-ih godina, a danas 70 % sveukupnog stranog ulaganja u kinesko gospodarstvo dolazi od kineskih iseljenika. Riječ je o milijardama dolara godišnje. Pri tome ne treba zaboraviti da je u to vrijeme NR Kina imala na globalnoj razini status današnje Sjeverne Koreje, s kojom niti jedan zapadni poduzetnik nije htio imati ništa. Kina, Indija, Filipini i Mexiko, Brazil su zemlje koje u financijskom i gospodarskom pogledu imaju najveće koristi od doznaka i ulaganja njihovih iseljenika. Naravno, i Hrvatska i s ovako neodgovornom politikom prema iseljenicima godišnje dobiva oko dvije milijarde eura od dijaspore. Minisarstva za iseljeništvo i useljeništvo u Europi imaju Italija, Poljska, Grčka, Madžarska, Rumunjska, Malta, Srbija, Kosovo... Na primjer Armenija ima Ministarstvo dijaspore koje vodi potpredsjednik Vlade. Gotovo sve južnoameričke zemlje imaju svoje ministarstvo za iseljeništvo. U tom je pogledu najdalje otišao Meksiko. Nakon povratka u zemlje iz kojih su otišli povratnici sa sobom donose ne samo novac, radnu etiku i razna potrebna znanja, nego i drugačiju političku kulturu pa pomažu u razvijanju demokracije u tim zemljama, što je u ovom trenutku posebno potrebno nama u Hrvatskoj.

Među ostalim, bili ste i savjetnik za medije 1991. godine u Uredu Predsjednika Republike Hrvatske. Kako danas gledate na medije s obzirom na pitanje iseljeništva?

Babić: Nažalost, osim hrvatskih domoljubnih portala kao što je ovaj vaš portal, većina medija u Hrvatskoj radi protiv vitalnih nacionalnih interesa hrvatskog naroda i hrvatske države. Ti su mediji u službi moćnih stranih kompanija koje zagovaraju globalizam i uništenje nacionalnih država. Englezi su na vrijeme spoznali kako i Europska unija ide u tom smjeru pa su odlučili otići iz te zajednice koja od Europe želi stvoriti jednu državu. U tom kontekstu želim posebno naglasiti da lažnim i iskrivljenim prikazivanjem puno boljeg života u drugim zemljama glavni hrvatski mediji provode sustavno poticanje mladih ljudi na iseljavanje iz Hrvatske. Razlog je očit. Što više Hrvata ode iz Hrvatske, to će se više ljudi iz drugih država diljem svijeta, koji znaju cijenosti vrijednosti koja Hrvatska ima, moći useliti u Hrvatsku i s vremenom Hrvati će u Hrvatskoj postati ne samo manjina nego će i nestati kao narod.