Nije šala, punopravno članstvo u Europskoj uniji nije ništa u usporedbi s činjenicom da vam je Ikea došla u grad. Naime, zaprepastili biste se koliko finih i obrazovanih Hrvata ozbiljno misli kako je Ikea najupečatljiviji simbol Zapada. Tamo gdje je nema, tamo je zaostala domorodačka nedođija vrijedna svakog prezira

Hrvatska, napose ona obespravljena, siromašna i u kreditima, s velikim je oduševljenjem prije dvije godine dočekala vijest kako je u metropoli konačno otvorena trgovina švedskog namještaja Ikea. Tad smo konačno mogli reći kako je Hrvatska postala dio Evrope. Nije šala, punopravno članstvo u Europskoj uniji nije ništa u usporedbi s činjenicom da vam je Ikea došla u grad. Naime, zaprepastili biste se koliko finih i obrazovanih Hrvata ozbiljno misli kako je Ikea najupečatljiviji simbol Zapada. Tamo gdje je nema, tamo je zaostala domorodačka nedođija vrijedna svakog prezira. 

Svatko tko drži do sebe bio je u ovo doba prije te dvije godine na otvaranju ove poznate švedske trgovine. Svi su se bili nagurali ispod magičnog Ikeinog logotipa plavo-žute boje i na prvi sučev zvižduk pohitali kao mahniti prema blještavim policama Ikee kao nekoć osvajači Divljeg zapada u potrazi za dobrom i plodnom zemljom.

Na otvorenje Ikee došao je čak i tadašnji hrvatski predsjednik Ivo Josipović jer to je za njega, kao i za ostale zagrebačke šminkere, ipak bio događaj godine. Na otvorenju je bio i tadašnji potpredsjednik Vlade Branko Grčić, ali i kolegica ministrica graditeljstva i prostornog uređenja Anka Mrak-Taritaš kojoj je Ikein katalog, to sveto pismo svakog modernog i osviještenog estete, sigurno pomoglo u prostornom planiranju, ako ne hrvatskih gradova, onda barem vlastite kuhinje.

Nikakve Dubrovačke ljetne igre, nikakva praizvedba Puccinijeve opere ne mogu nadmašiti, niti će ikada nadmašiti svečano otvorenje poznatog salona namještaja od iverice 2014. godine. Čak su i utjecajni i vrlo ozbiljni hrvatski dnevnici bili umočili vijesti o tadašnjoj epidemiji ebole u Africi i otrovnim jabukama u Hrvatskoj u reklamni poster švedskog prizvođača namještaja kojim je dominirao kičasti ukrasni jastuk s ručicama koje vas opsesivno grle.

Kako ‘neukom' čovjeku objasniti što je to zapravo Ikea, da se takvo jato ljudi halapljivo bilo okupilo na njenom ukazanju? U imaginariju balkanskog skorojevića, Ikea je svojevrsna arkadija, zemlja idile u kojoj su svi ljudi sretni, zgodni te pametni i koji ništa pod milim bogom ne rade, nego samo ljenčare na trosjedima s prošaranim lila uzorcima i žarko crvenim jastucima od satena, a novac i sreća naravno padaju s neba. Ikea je u balkanskoj konzumerističkoj predaji pravo dobroćudno mitološko biće bez kojega niti jedna bajka ne može, pa tako ni ova švedska. Biti okružen Ikeinim namještajem to je kod našeg čovjeka stvar prestiža, statusni simbol koji čini razliku između uspješnog čovjeka i propalice i niškoristi.

A što je Ikea na Zapadu, recimo, u Americi? Ako ste gledali onu fantastičnu MacFarlaneovu komediju Ted s vrckastim, ali vrlo bistrim medvjedićem u naslovnoj ulozi, onda ćete se sjetiti njegove legendarne upadice: "opremio sam cijeli stan za 25 dolara, naravno u Ikei". Eto to je Ikea u Americi. Jedan od stotina kvalitetnih proizvođača namještaja koji ima nešto drugačiji dizajn i koji nije nešto naročito skup.

Za prosječnog Amerikanca, koji traži relativno jeftin, a kvalitetan namještaj, Ikea je tek puka matematička računica, a ne snobovska maštarija i opsesija o čemu bi i psihologija imala štošta toga reći. Točno to, Ikea je Amerikancu isključivo matematička računica, zbroj uloženog i dobivenog. I ništa više od toga. Međutim, kod nas se zbog Ikeinog namještaja i kuhinja, koji su inače skuplji nego u Ikeii u Grazu, upada u dužničko ropstvo. Bitan je Ikein trosjed, a kreditne kartice će se ionako same otplatiti.