U hrvatskom političkom prostoru posljednjih tjedana ponovno se rasplamsala duboka i bolna rasprava o Domovinskom ratu, hrvatskim braniteljima i pozdravu „Za dom spremni“. Ono što posebno izaziva ogorčenje dijela javnosti jest činjenica da se dio hrvatske ljevice, predvođen strankama Možemo! i SDP-om, u toj raspravi retorički i politički našao na istoj strani s vrhom vlasti u Srbiji, predsjednikom Aleksandrom Vučićem i bivšom premijerkom Anom Brnabić, koja je trenutno predsjednica Narodne skupštine Republike Srbije.

Za mnoge je neshvatljivo da se hrvatske lijeve političke opcije, koje djeluju unutar države nastale u obrambenom i oslobodilačkom ratu, svrstavaju uz političare koji dolaze iz zemlje koja je bila agresor na Hrvatsku. Još je šokantnije što se u tim napadima na branitelje i njihove simbole zanemaruje povijesna činjenica da je upravo Aleksandar Vučić, današnji predsjednik Srbije, tijekom ratnih devedesetih sudjelovao u velikosrpskoj politici i bio dio ideološkog i političkog okvira agresije na Hrvatsku.

Umjesto jasnog razlikovanja povijesnog konteksta Drugog svjetskog rata i Domovinskog rata, hrvatska ljevica često poseže za generalizacijama, pri čemu se branitelje koji su u ratnim okolnostima koristili određene pozdrave ili simbole olako etiketira kao „ustaše“ i „fašiste“. U tome se, paradoksalno, gotovo u potpunosti poklapaju s narativom koji godinama dolazi iz Beograda. Takvo podudaranje stavova otvara pitanje: kako je moguće da je dijelu hrvatske političke scene bliže razmišljanje i osjećaji srbijanskog političkog vrha nego iskustva i žrtva hrvatskih branitelja?

Branitelji Domovinskog rata za velik dio građana simbol su otpora, stradanja i stvaranja hrvatske države. Napadi na njih, osobito kada dolaze sinkronizirano iz Srbije i iz dijela domaće političke scene, doživljavaju se kao pokušaj negiranja legitimnosti hrvatske borbe za slobodu. Kada i hrvatski ljevičari i srbijanski političari koriste gotovo identičan rječnik u prozivanju branitelja, teško se oteti dojmu da se radi o ideološkom savezništvu koje nadilazi državne granice.

U cijelu polemiku dodatnu je težinu unijela i otvorena reakcija službenog Beograda na stav hrvatske Vlade. Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić i premijerka Ana Brnabić javno su napali predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića nakon što je dao podršku Marku Perkoviću Thompsonu i njegovoj pjesmi „Bojna Čavoglave“, nastaloj u najtežim trenucima Domovinskog rata. Iz Beograda su uslijedile oštre optužbe i moraliziranje koje je u hrvatskoj javnosti doživljeno kao pokušaj nametanja interpretacije hrvatske ratne povijesti iz perspektive države-agresora.

Posebno je indikativno da su se napadi Vučića i Brnabić gotovo u potpunosti poklopili s kritikama koje su istodobno dolazile iz redova hrvatske ljevice. Dok su čelnici Srbije Plenkoviću spočitavali podršku „neprihvatljivim porukama“, domaći lijevi političari ponavljali su iste teze, prešućujući činjenicu da je „Bojna Čavoglave“ ratna pjesma nastala kao odgovor na agresiju, kao izraz otpora, ohrabrenja i zajedništva hrvatskih branitelja na prvoj crti bojišnice.

U tom kontekstu mnogi danas drugačije gledaju i na Thompsonovu pjesmu. Bez obzira na različite stavove o Marku Perkoviću Thompsonu, činjenica da je upravo „Bojna Čavoglave“ ponovno digla na noge cijelu Srbiju, zajedno s njezinim političkim vodstvom, ali i dijelom hrvatske ljevice, za dio javnosti potvrđuje snažnu simboliku koju ta pjesma nosi. Kada se istodobno oglase Beograd i domaći jugonostalgičari, mnogi u Hrvatskoj to doživljavaju kao potvrdu da se ne radi samo o glazbi, nego o dubokom sukobu interpretacija povijesti, identiteta i samog smisla Domovinskog rata.

Za brojne građane posebno je ironično da lekcije o „prihvatljivosti“ hrvatskih ratnih simbola dolaze upravo od Aleksandra Vučića, političara koji se nikada nije jasno i nedvosmisleno suočio sa svojom ratnom prošlošću. U tom svjetlu, podrška premijera Plenkovića Thompsonu i „Bojni Čavoglave“ za dio javnosti nije pitanje glazbenog ukusa, nego pitanje obrane dostojanstva Domovinskog rata i prava Hrvatske da sama tumači vlastitu povijest, bez tutorstva iz Beograda i bez savezništva domaćih političkih aktera s takvim pritiscima.