Teško je pronaći primjer koji bolje oslikava nakaradnost domaće političko-ideološke scene od činjenice da je predsjednik Udruge antifašističkih boraca i antifašista Rijeke, Vojko Obernsel, rođen 1957. godine, punih dvanaest godina nakon završetka Drugog svjetskog rata. Dakle, organizaciju koja se nominalno poziva na ratne borce i sudionike borbe protiv fašizma vodi čovjek koji u to vrijeme nije bio ni u planu, a kamoli sudionik događaja na koje se udruga stalno poziva.

Postavlja se sasvim legitimno pitanje: koga i što takva udruga danas zapravo predstavlja? Stvarne borce Drugog svjetskog rata odavno je pregazilo vrijeme. Biološka činjenica neumoljiva je i ne ostavlja prostor za romantiziranje. Ako boraca više nema, a vodstvo čine ljudi rođeni desetljeće ili dva nakon rata, onda se ne radi o udruzi boraca, nego o ideološkoj organizaciji koja se samo formalno skriva iza povijesnog naziva.

U tom kontekstu, antifašizam se više ne pojavljuje kao povijesna vrijednost ili univerzalno civilizacijsko opredjeljenje, nego kao stalno političko stanje pripravnosti, u kojem se neprestano proizvode novi „fašisti“, novi „neprijatelji“ i nove prijetnje. Bez njih, takve udruge teško bi opravdale vlastito postojanje, javnu vidljivost i stalnu potrebu za financiranjem iz državnog i lokalnih proračuna.

Problem, dakle, nije u antifašizmu kao pojmu, nego u njegovoj zlouporabi. Kada se antifašizam pretvori u trajni politički alat, lišen povijesnog konteksta i stvarnih sudionika, on prestaje biti borba za slobodu, a postaje ideološka batina. Posebno je sporno što se u tom procesu Hrvatska država i njezin identitet često prikazuju kao sumnjivi, nedovršeni ili inherentno problematični, dok se svaka kritika takvog narativa automatski proglašava nazadnom ili opasnom.

Na kraju ostaje gorak dojam da današnje „udruge boraca Drugog svjetskog rata“ s borcima nemaju gotovo ništa zajedničko, osim simbolike i političke orijentacije. Povijest se ne čuva tako da se zamrzne u ideološkom muzeju i koristi prema potrebi. Ako se već pozivamo na antifašizam, onda bi barem trebalo imati poštenja priznati da se više ne radi o borcima, nego o aktivistima i da se prema njima tako i odnosimo, bez mitova, bez lažnih autoriteta i bez moralne ucjene.

Jer antifašizam bez antifašista nije vrijednost nego karikatura.