U zemlji gdje se svaki poduzetnik, radnik i obrtnik svakodnevno bori s birokracijom i visokim davanjima, vijest da država plaća doprinose za zdravstveno i mirovinsko osiguranje ne samo Mili Kekinu, već i Mireli Priselac Remi – odjeknula je kao loša šala.

Mile Kekin, bivši frontmen Hladnog piva, već je ranije izazvao lavinu reakcija kada je objavljeno da se kao samostalni umjetnik nalazi na listi onih za koje država preuzima trošak doprinosa. No kako sada doznajemo, isto pravo koristi i Mirela Priselac Remi, poznata po tome jer je javno pozvala na bojkot glasanja za Porin zbog nominacije Marka Perkovića Thompsona.

Da ironija bude veća ispada kako Marko Perković Thompson uza sve ostale porezne obveznike odvaja i za doprinose Mirele Priselac Remi koja ne krije mržnju prema njemu. Da je tome tako provjerili smo na stranicama Porezne uprave na listi poreznih dužnika na kojoj Thompson nikada nije niti bio, a isto tako na stranicama Zajednice hrvatskih samostalnih umjetnika kojima država podmiruje doprinose gdje smo uz Milu Kekina pronašli i ime Mirele Priselac Remi, uz njih još 1385.

Nama, običnim smrtnicima ostaje pitanje odakle nekome obraz tko sam od svog rada ne može podmiriti obvezno zdravstveno i mirovinsko, pozivati na bojkot nekoga tko u tri dana proda 500 000 ulaznica i sve svoje obaveze uredno plaća - je li uistinu u pitanju mržnja?

Postavlja se pitanje – je li ovakva praksa pravedna prema svim onim poreznim obveznicima koji se svaki mjesec odriču značajnog dijela svoje plaće za doprinose? Ljudi koji uredno uplaćuju svoja davanja, bez pomoći države, mogli bi s pravom pitati: Zašto ja moram, a oni ne?

Naravno, pravo na pokrivanje doprinosa od strane države definirano je zakonom o pravima samostalnih umjetnika, prema kojem Ministarstvo kulture i medija, na prijedlog strukovnih udruga, određuje tko zadovoljava uvjete. Ipak, sve više građana izražava sumnju u transparentnost i pravičnost tog procesa.

"Ne ulazim u to tko je talentiran, a tko nije, ali kad čujem da država plaća doprinose glazbenicima koji pune dvorane i prodaju albume, pitam se – koga mi to subvencioniramo?", komentirao je jedan poduzetnik s dugogodišnjim iskustvom, koji se sam bori za svaki euro na tržištu.

U vremenu kada se reforme zdravstvenog i mirovinskog sustava nameću kao nužnost, a mladi masovno iseljavaju zbog loših uvjeta rada, ovakvi primjeri samo dodatno narušavaju povjerenje u sustav.

Jasno je da umjetnost treba potporu – ali mora li ona dolaziti direktno iz džepa građana koji za sebe takvu pomoć ne mogu ni sanjati?

Vrijeme je da se otvori ozbiljna javna rasprava – tko su sve ti “samostalni umjetnici” koje država uzdržava, pod kojim kriterijima, i koliko nas to sve zapravo košta, a koliko oni naplate svoj nastup?