Nepotizam, klijentelizam, nestručnost i korupcija uvukli su se u našu diplomaciju od samog početka njezina stvaranja. Ne treba posebno isticati koliko su te pojave narušile međunarodni ugled Hrvatske u svijetu jer je diplomacija ogledalo svake države  

Hrvatska je nedavno proslavila Dan državnosti. Ovo je možda dobar trenutak da analiziramo i put hrvatske diplomacije u proteklih 25 godina. Tu ćemo analizu podijeliti u dva dijela. Prvi dio odnosi se na diplomaciju iz vremena devedesetih, ali još više na razdoblje od 2000. do 2010. kada je u hrvatskoj diplomaciji nastupio pravi kaos. U drugom dijelu osvrnut ćemo se na diplomaciju od vremena dolaska Ive Josipovića na vlast do danas. Nažalost, nepotizam, klijentelizam, nestručnost i korupcija uvukli su se u našu diplomaciju od samog početka njezina stvaranja. Ne treba posebno isticati koliko su te pojave narušile međunarodni ugled Hrvatske u svijetu jer je diplomacija ogledalo svake države.  

Vjekoslav Krsnik, poznati analitičar, novinar, publicist i dobar poznavatelj prilika u nekadašnjoj jugoslavenskoj i današnjoj hrvatskoj diplomaciji u razgovoru za CroPortal tvrdi kako je puno toga što je loše u sadašnjem sustavu u diplomatskoj mreži i Ministarstvu vanjskih poslova naslijeđeno još iz vremena nekadašnjeg ministra vanjskih poslova Mate Granića.

Mate Granić kao rodonačelnik amaterske diplomacije

Premda je Granić zapravo pravi rodonačelnik današnjeg hrvatskog diplomatskog sustava, pa onda i svih negativnosti koje su se u njemu dogodile, pravo rasulo u hrvatskoj diplomaciji počinje 2000. godine kad je na čelo Ministarstva vanjskih poslova došao Tonino Picula, mladac koji je do tada bio nepoznat široj hrvatskoj javnosti, a kamoli diplomatskim krugovima.

"On je zapravo bio samo Račanov teklić", tvrdi Krsnik.

"Štoviše, premijer Ivica Račan, koji je bio stvarni ministar vanjskih poslova, te predsjednik Stjepan Mesić koji se odlaskom u posjet Chiracu u Pariz odmah svrstao kao francuski čovjek, što je Hrvatsku dovelo u protuustavni koncept Zapadnog Balkana, nastavili su istom politikom. Prije svega, u na brzinu sklepanoj hrvatskoj diplomaciji očistili su po čistom revanšističkom modelu sve diplomate za koje su smatrali da su postavljeni po liniji HDZ-a, bez obzira na to je li se radilo o onima koji su se potvrdili kao primjereni profesionalci ili o onima koji su bili diplomati turističkog i gotovanskog usmjerenja. Na njihova mjesta dovedeni su SDP-ovi kadrovi, većinom bivši komunistički prijatelji Ivice Račana, a među njima veliki broj novinara jugonostalgičarske provenijencije. Takvi su zastupali hrvatske interese i koštali hrvatske porezne obveznike na stotine tisuća dolara mjesečno, počevši od Tokija, preko Stockholma do Skopja", objašnjava Krsnik.

Kako račanovci nisu imali niti malo milosti prema najboljim hrvatskim diplomatima, pokazuje slučaj akademika Davorina Rudolfa kojega su ‘eliminirali’ po kratkom postupku pa mu je svega dvadesetak dana uoči umirovljenja ukinut veleposlanički status!

"Tada nije bilo dreke tzv.  slobodnih novinara o revanšizmu", tvrdi Krsnik.

Nekadašnji veleposlanik u Švicarskoj, Miroslav Međimorec, koji je također nakon dolaska Račana na vlast smijenjen s tog mjesta (iako je taj posao, po mišljenju mnogih, odrađivao odlično), svojedobno je javno istupio kazavši kako su izbori u studenom 2003. godine kaznili Račana i za mnoga nedjela u MVP-u od nezakonitih rješenja, kriminala, rastrošnosti, nepotizma, samovolje…

Kako je Ivan Šimonović zaposlio suprugu u diplomaciji

Međutim, Krsnik kaže kako sve to nikako nije bilo svojstveno samo Račanovoj vlasti. "Zapravo, za Granićeve vladavine u MVP-u uspostavljena je organizacija i hijerarhija kojoj je najvažniji cilj bio da služi njegovim interesima. Kao novinar u New Yorku imao sam prilike biti svjedok intriga koje su se događale u hrvatskim diplomatsko-konzularnim predstavništvima u Americi. Kada je kao nagradu za dobro obavljen posao pregovarača s Beogradom oko sramotnoga Sporazuma o normalizaciji odnosa s tadašnjom SR Jugoslavijom u kojemu se Hrvatska, između ostalog, međunarodnopravno odrekla statusa žrtve velikosrpske agresije, što znači i prava na ratnu odštetu, Ivan Šimonović - postavljen za šefa hrvatske misije pri Ujedinjenim narodima - postavio je uvjet predsjedniku Tuđmanu da se nađe adekvatno mjesto i za njegovu gospođu Dubravku, djelatnicu Ministarstva vanjskih poslova i bivšu pravnicu Mate Granića u institutu za dijabetes “Vuk Vrhovec”. U Generalnom konzulatu u New Yorku ona je postavljena na mjesto zamjenice generalnog konzula, što se protivi duhu Bečke konvencije. Naravno da gospođa zamjenica generalnog konzula nije ništa radila i za to su hrvatski porezni obveznici plaćali mjesečno oko 5000 dolara. Kada je došao novi generalni konzul, on ju je pokušao uposliti na određenim poslovima, što je gospođa šefa hrvatske misije pri Ujedinjenim narodima shvatila kao uvredu pa ju je suprug povukao na rad u misiju", objašnjava Krsnik.

Inače, nije neka novost da bračni parovi rade u Ministarstvu vanjskih poslova što se kosi s odredbama Bečke konvencije. Isto tako, česta situacija  je i da supruge diplomata pokušavaju pomoći u napredovanju svojih muževa.

Slučaj Jadranke Jureško Kero

"Takav je primjer bio s bivšim generalnim konzulom u New Yorku, Domagojem Kerom, čija je žena, Jadranka Jureško Kero bila povremena novinarka “Večernjeg lista” i drugih medijskih redakcija u Hrvatskoj, ali, što je još važnije, bliska suradnica Humanitarne zaklade za djecu Hrvatske koju je vodila Ankica Tuđman. Kad se uz veliku pompu, koja se pripremila za dolazak predsjednika Tuđmana u službeni posjet predsjedniku Clintonu, što se na kraju nikad nije ostvarilo, otvarao generalni konzulat u Chicagu, gospođa Kero uprla je sve snage da se njezin uglavnom nesposobni suprug s dužnosti konzula za gospodarske odnose u generalnom konzulatu u New Yorku ustoliči na višu, naravno i financijsku bolju poziciju u Chicagu. To se, međutim, nije ostvarilo jer je pobijedio kandidat tadašnjeg ministra obrane Gojka Šuška - Domagoj Šola, kojega je Šušak prije toga doveo iz Kanade za konzula u Cleveland. Uporna gospođa konzulica u New Yorku nije međutim odustala od namjere da postane gospođa generalna konzulica pa je spletkom prije završetka mandata u New Yorku smijenjen generalni konzul Vjekoslav Karlovčan, sveučilišni profesor engleskoga jezika. On je želio uvesti red u Generalni konzulat pa je zato besposlenu Dubravku Šimonović poslao na šalter sa strankama. Svoju savjesnost Vjekoslav Karlovčan platio je smjenom i tako je Domagoj Kero postao generalni konzul. Štoviše predsjednik Mesić mu je prilikom jednog od boravaka u Ujedinjenim narodima kao "točku na i" čak udijelio neko odlikovanje bez ikakvog praktičnog pokrića, iako je Domagoj Kero prilikom prvog boravka predsjednika Mesića u Ujedinjenim narodima pod utjecajem fratara s Manhattana pokušao sabotirati susret newyorških Hrvata s novim predsjednikom Republike", objašnjava Krsnik.

Evo još jednog zanimljivog primjera kako se kadroviralo u MVP-u u prvom desetljeću 21. stoljeća. Granićev dugogodišnji šef kabineta, bivši novinar "Vjesnika"  Zoran Bošnjak, iako nema fakultetsku diplomu, imao je protivno pravilniku status veleposlanika pa je čak nakon smjene vlasti napredovao sve do vršitelja dužnosti šefa misije Republike Hrvatske u Ujedinjenim narodima.

"I to zahvaljujući prvenstveno tome što je kao Srbin vješto koristio institut tzv. pozitivne diskriminacije", govori naš sugovornik. 

Joško Paro nagrađen zbog partijske poslušnosti

I sadašnji veleposlanik u Washingtonu Joško Paro, koji je karijeru počeo kao turistički vodič, nagrađen je početkom 2000. godine veleposlaničkim mjestom u Londonu.

"Nagrađen je prestižnom funkcijom nakon parafiranja sramotnog ugovora o Prevlaci, a sudjelovao je i u pripremi kapitulantskog sporazuma o Piranskom zaljevu. Njegova supruga Jasna Paro je kao nekadašnja dopisnica HRT-a u Londonu bila u izravnom sukobu interesa jer to prema pravilima MVP-a nikada nije smjela biti", tvrdi Krsnik.

Upozorava i na slučaj nekadašnjeg veleposlanika u Irskoj Nenada Preloga koji je 2000. postao pomoćnik Picule:

"Po struci je informatičar, dakle nije imao prethodnog predznanja, a postavljen je za suradnju s iseljenicima te je postao rekorder po putovanjima, s navodnom željom da posjećuje hrvatsko iseljeništvo, od čega nije bilo nikakvog učinka. Tako je tobože radi posjeta tamošnjim iseljenicima svojedobno putovao u Novi Zeland da bi o trošku poreznih obveznika mogao pratiti jedriličarski "Cup America", govori naš sugovornik.

Jugodiplomati u hrvatskim ambasadama

Zanimljiv je i slučaj nekadašnjeg Mesićeva savjetnika za vanjsku politiku, pokojnog Stanka Nicka koji je za vrijeme najžešće velikosrpske agresije na Hrvatsku 1992. još sjedio u Beogradu u Ministarstvu inostranih poslova.

"Iz Beograda je bez problema uz pomoć bivšeg jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Budimira Lončara, Mesićevog i Josipovićevog konzultanta, dobio mjesto u hrvatskom MVP-u. Kad je zbog jedne afere zbog nesposobnosti trebao biti otpušten, kod Mate Granića upotrijebio je svoj posljednji adut i rekao mu: "je li to vi mene otpuštate jer sam Židov?". Istog je trenutka Mate Granić rasparao rješenje o otkazu", objašnjava Krsnik.

Stanko Nick kasnije je ostvario zapaženu diplomatsku karijeru kao dugogodišnji hrvatski ambasador u Budimpešti (od 2000. do 2006. godine), a bio je i savjetnik za vanjsku politiku bivšeg predsjednika Stjepana Mesića.

Inače, takvi dužnosnici s biografijom iz bivšeg jugoslavenskog SIP-a (obavještajna služba MVP-a SFRJ, op.)  bili su rado primani u hrvatski MVP, kako za vrijeme Granića, tako i za vrijeme Picule. Ante Barbir, bivši hrvatski generalni konzul u Milanu, bio je svojedobno u jugoslavenskom generalnom konzulatu u Sydneyu zadužen za praćenje tzv. hrvatske neprijateljske emigracije.

State Department o hrvatskim diplomatima

"To su samo neki primjeri kako funkcionira hrvatska diplomacija, bez obzira na stranku na vlasti. Djeluje više po klijentelističkom načelu političke podobnosti i lojalnosti, nego na  načelima sposobnosti, znanja i stručnosti. Zato su i pod Matom Granićem i pod teklićem premijera Račana Toninom Piculom počinjene katastrofalne  vanjskopolitičke političke i diplomatske pogreške koje će trebati dugo ispravljati. Svojedobno, na samom početku stvaranja hrvatske države, jedan je visoki dužnosnik američkog State Departmenta nakon boravka u Zagrebu, gdje se susreo s hrvatskim diplomatima, po povratku u Washington rekao kako takve amatere nije susreo nigdje u svijetu", objašnjava Vjeskoslav Krsnik.

Mi smo se u ovom tekstu osvrnuli uglavnom na korijene i izvore sadašnjeg katastrofalnog stanja u hrvatskoj diplomaciji. Naravno, istu lošu kadrovsku politiku u diplomaciji nastavio je i predsjednik Ivo Josipović kojemu je na čelu predsjedničkog Savjeta za vanjsku politiku i međunarodne odnose bio Budimir Lončar, posljednji jugoslavenski inoministar koji je odradio prljavi posao protiv Hrvatske 1991. godine. O tome se naravno dosta pisalo. U sljedećim danima donijet ćemo opsežniju analizu stanja u hrvatskoj diplomaciji u vrijeme Josipovićeve i Milanovićeve administracije.