U hrvatskom medijskom prostoru teško je pronaći primjer upornijeg, agresivnijeg i politički obojenijeg progona jednog glazbenika od onoga što se godinama događa Marku Perkoviću Thompsonu. No ono što se već ranije činilo kao pretjerivanje, posljednjih je mjeseci preraslo u otvorenu demonstraciju bahatosti, medijske moći i opsesivne potrebe da se Thompsona prikaže kao neprijatelja države, zakona i javnog reda.

Jedna od najkontroverznijih epizoda, koju je hrvatska javnost dobro zapamtila, bila je situacija kada je novinarka Danka Derifaj sa snimateljskom ekipom, uz uporabu ljestava i preskakanje zida, ušla na posjed obitelji Perković. Cijela ta scena ostala je simbol grube medijske invazije, a dodatno ju je začinila "stručna" akterica priče, tada isticana „sudska vještakinja“ Marijana Bucat, koja je tvrdila da imovina koju Perković koristi navodno nije njegova jer se „u zemljišnim knjigama nalaze samo neki brojevi“. Ta rečenica, koja je u stručnim krugovima izazvala kolutanje očima i profesionalno zgražanje, postala je temelj narativa kojim se pokušalo delegitimirati vlasništvo samo zato što pripada Marku Perkoviću. 

No priča se nije zaustavila na tom skandaloznom upadu. Derifaj je u međuvremenu u svojim javnim nastupima stvarala atmosferu navodnog straha, predstavljajući sebe kao žrtvu glazbenika kojeg istovremeno, paradoksalno, neumorno prati, istražuje, obilazi i snima. Ako se nekoga navodno bojite, teško je objasniti zašto godinama idete na njegov prag.

Ovo ljeto, usred turističke sezone i užarenih dalmatinskih dana, Derifaj i Bucat ponovno su se pojavile u Čavoglavama, lutajući selom u ljetnoj odjeći, s ekipom i kamerama, „tražeći ilegalne objekte“. Ono što su na kraju „otkrile“ jedva bi ispunilo i najmanju rubriku crne kronike: limeno montažno skladištea i nadstrešnica za zaklon od sunca. Dakle, ništa što prosječni stanovnik Dalmatinske zagore već nema na svojem imanju. Stručnjaci će vam reći: takve objekte u tom kraju drži većina vlasnika, često bez imalo birokracije, jer se radi o tradiciji i praktičnosti, a ne o kriminalu.

No taj „veliki ekskluziv“ nije pušten u javnost tada, usred ljeta, nego sada, baš u trenutku kada je Thompson zbog zagrebačke Arene ponovno u centru pozornosti. Savršeno tempirano. Ne za javni interes. Nego za politički i medijski efekt.

Derifaj i Bucat tako su ponovo pokušale konstruirati sliku glazbenika kao čovjeka koji nešto skriva ili radi protuzakonito, a završile su u očima publike upravo suprotno: kao dvojac koji je izgubio kompas, vjerodostojnost i bilo kakvu mjeru.

Posebno zanimljiv detalj u ovoj priči je i politički put vještakinje Bucat, koja je prije profesionalnog uzleta bila povezana s aktivističkim krugovima iz stranke Možemo. Posebno je zapamćena njezina izjava zamjeranja Thompsonu na nadimku: Što reći o čovjeku koji nosi nadimak po marci automatske puške, izjavile tada Bucat, dajući jasno do znanja kako se ovdje ne radi o stručnoj stvari već o njenoj netrpeljivosti prema Thompsonu. Velika većina branitelja svoj nadimak stečen u ratu nosi s ponosom cijeli život pa je ostalo nejasno zbog čega zamjeraThompsonu na njegovom nadimku.  Sama ta činjenica ne bi bila sporna da se u cijeloj ovoj priči ne stvara dojam političke agende pod krinkom stručnog rada.

Sve ovo skupa ostavlja gorak okus: umjesto novinarstva, gledamo aktivizam; umjesto činjenica, gledamo konstrukcije; umjesto profesionalnosti, gledamo ostrašćenost. A iznad svega svjedočimo bizarnoj, dugotrajnoj i teško objašnjivoj fiksaciji na Marka Perkovića Thompsona.

U zemlji u kojoj postoje stvarni problemi, stvarna korupcija i stvarni kriminal, jedva da postoji išta trivijalnije od limenog skladišta u Zagori. I jedva da postoji išta žalosnije od činjenice da se to pokušava prodati kao skandal, samo zato što pripada čovjeku koji nekima iz političko-medijskog miljea ne odgovara.