Ono po čemu je Padre Pio najšire bio poznat bile su rane na rukama i nogama i desnom boku kojima je bio ”obilježen – stigmatiziran” u čudesnom doživljaju 20. rujna 1918. godine. One su stalno krvarile i boljele kroz punih pedeset godina. Nestale su nekoliko dana prije smrti, 23. rujna 1968. godine. No za mnoge tisuće i tisuće i milijune, bilo je to jedino što su o patru Piju znali. I više su to smatrali nečim čudnovatim, što je pobuđivalo veću ili manju radoznalost, ali su jedva što drugo znali.

Ipak, postojale su i druge tisuće i tisuće, i milijuni koji su doživjeli Oca Pija kao izvanrednoga slugu Božjega, kao osobito založena svećenika. Uz svete rane, oni su doživjeli i zapazili njegovo posve osobito – svetačko služenje Bogu i ljudima. Nadasve je bio svjetski poznat ispovjednik i duhovni učitelj premnogih duša iz svih mogućih slojeva vjernika. Dosta budi spomenuti da se mladi svećenik Karol Wojtyla kao rimski student, godine 1946., našao u «repu» pokornika koji su često i duge sate čekali na red pred njegovom ispovjedaonicom. A kao krakovski nadbiskup i kardinal jednom mu se obratio za molitveno posredovanje za ozdravljenje jedne svoje suradnice, teško oboljele od tumora. Između kardinalova zamolbenog pisma i susljedne zahvalnice za njezino ozdravljenje od teške bolesti nije prošlo ni mjesec dana.

U današnje vrijeme, sve manje ljudi vjeruje kako je Bog čovjeka stvarao evolucijskim procesima, a ne onako kako nam to govori Knjiga postanka. Kad pogledamo Padre Pija koji je u svom životu na izvanredan način dokazao da za njega mnogi prirodni zakoni ne vrijede, ne možemo se ne zapitati koliko je tek prvi čovjek, Adam, bio savršen. Zanima nas kako će evolucija objasniti Padrova noćna putovanja. Donosimo djelić knjige PADRE PIO Čudesni život koja je u Hrvatskoj prodana u više od 6000 primjeraka. U ljudskoj je prirodi sanjati o letenju. Moći, dakle, mimoići zakon gravitacije koji nas drži prikovanima za tlo, osloboditi se u zraku kako bismo dosegnuli daleka područja, kao da prostor ne postoji. Kretati se poput ptica, štoviše, brže od njih, brzinom misli.

Do sada je čovjeku uspjelo izraditi sofisticirane naprave kojima je moguće oponašati let ptica, no taj mitski san je još uvijek daleko.
Međutim, čini se kako je nekim osobama uspjelo ostvariti ga. To su posebni pojedinci. Osobe koje njeguju duhovnost, duboka mistična iskustva. Sveci. U knjigama koje o njima pišu, nalaze se mjesta u kojima su opisana njihova astralna putovanja, bilokacije, izvantjelesna iskustva koja raspaljuju maštu.

Jedna je od tih osoba bio i Padre Pio. ''Gotovo nikad nije spavao'', iskazuju oni koji su ga dobro poznavali. Uvečer, kad bi svi odlazili na počinak, kako bi se odmorili od svakodnevnih napora, on je započinjao novi radni dan. Prema onome što se zna, provodio je noćne sate u molitvi i “putovanjima” po svijetu.
“Putovao je”: upravo tako. Odlazio je, dakle, pojavljujući se u isto vrijeme na različitim mjestima kako bi se susreo s ljudima, dajući im utjehu i moralnu podršku.
Izraz “bilokacija” podrazumijeva to da se osoba istovremeno nalazi na dva različita mjesta. Ta je ideja vrlo teško prihvatljiva te za mnoge jest i ostaje besmislicom, nešto što se može dogoditi samo u ljudskoj mašti.
Međutim, o bilokaciji se govori stoljećima. Ta je čudesna pojava prisutna u najstarijim duhovnim iskustvima različitih civilizacija.Točno je da se radi o iskustvima s ruba stvarnosti. No, ne može se odbaciti samo stoga što se ne može racionalno objasniti. Padre Pio imao je učestala iskustva bilokacije, a neka su od njih dokumentirana na potresan način.

''Spavam sedam sati na godinu''

Neki od tih odgovora opisuju čudesnu pojavu bilokacije, što ima neprocjenjivu važnost, baš zbog toga jer upućuje na ono što je Padre Pio znao i mislio o tim događajima kojih je bio sudionikom.
“Jedne večeri, Padre Pio mi je rekao: ''Odmori se malo, umoran si'', zapisao je Battisti u svojim dokumentima.
“Pogledao sam ga, i na njegovu licu vidio veću patnju no inače pa sam mu odvratio: ‘Odmorite se Vi, oče, jer Vi ste nama jako potrebni’.
''Za mene'', odgovori mi Padre Pio, ''sada započinje novi dan. Već je mnogo i ako odmaram pet-šest sati na godinu''.
Bio sam pogođen tim riječima.''Oče, hoćete reći, pet-šest sati na noć.’'
On, gledajući me ravno u oči, reče: ''Kažem ti, godišnje. Zar ne razumiješ što ti govorim?''
Za njega je počinjao dan bilokacije. Odlazio je onamo kamo ga je slao Gospodin.
''Padre Pio'', upitah ga, ''Znate li Vi, kad krenete u bilokaciju, kamo idete, kod koga idete i zbog čega idete?''
''Naravno da znam.''
''Mogu li Vas pratiti kao pomoćnik?''
''A ne, sinko moj. Moram ići sam. Ponekad idem u pratnji anđeoskog sv. oca Franje ili sv. Antuna Padovanskog.''
Ti njegovi zapisi zaista su nevjerojatni. Pisani su s potpunom jednostavnošću, ali skidaju veo s jedne od najsloženijih i najteže objašnjivih pojava mistike i života Padre Pija: njegovih putovanja u „bilokaciji”.
“Hvala što ste me spasili”

Život Padre Pija pun je događaja koji su nalik znanstvenoj fantastici. Čini se da za njega nisu postojala prostorna ograničenja. Kretao se s jedne strane svijeta na drugu, fantastičnom lakoćom, poput anđela, poput misli.
''Fenomen bilokacije Padre Pija obilno je potkrijepljen dokazima'' – reče mi jednoga dana o. Domenico Mondrone, isusovac, pisac jednog od životopisa Padre Pija. O. Mondrone, čovjek znanosti i velike razboritosti, autor tridesetak djela, preko pola je stoljeća bio jedan od najslavnijih imena ''Katoličke civilizacije'', poznatog isusovačkog lista.
“Prema znanstvenicima koji su proučavali mistiku”, objašnjavao mi je o. Mondrone, ''bilokacija'' se (istovremena prisutnost jedne osobe na dva različita mjesta) razlikuje od “agilnosti” koja je, zapravo, prenošenje tijela s jednoga mjesta na drugo u gotovo istom, ali ipak različitom trenutku.

U životu Padre Pija dogodio se samo jedan slučaj “agilnosti, dok su bilokacije bile brojne.
Ne postoje racionalna objašnjenja za ovu činjenicu. Smatra se da se duh odvaja od tijela te odlazi na drugo mjesto, ali se ne zna kako se to događa. Kad duh “putuje”, tijelo ostaje nepomično. Ponekad je Padre Pio naglo prekidao razgovor, usred njegova tijeka, i ostajao kao uspavan. Vjeruje se da je tada putovao u “bilokaciji”.
Maria Pompilio, jedna od duhovnih kćeri Padre Pija, sabrala je nekoliko događaja vezanih za ovu temu. Prvi je događaj vezan za njezina brata Nicolu. Njega je, naime, dok je uvečer molio, obuzela pospanost te je potom osjetio pljusku na desnom obrazu. Imao je dojam da je ruka kojom je udaren bila pokrivena rukavicom. Odmah je pomislio na Padre Pija pa ga je dan kasnije upitao je li ga on udario. ''Tako se tjera pospanost za vrijeme molitve'', odgovorio je Padre Pio.

Drugom prilikom, Maria Pompilio se nalazila u sakristiji gdje je, nakon mise, Padre Pio svlačio misno ruho. Ušao je neki čovjek koji je pogledao Padre Pija te rekao: “Da, to je on, baš on, ne varam se”. Prišao je zatim Padru, pao na koljena, ponavljajući kroz plač: ''Oče, hvala što ste me spasili''.
Nakon toga je ispričao: ''Bio sam kapetan pješadije. Jednoga dana na bojištu, u trenutku jake neprijateljske vatre, nedaleko mene, neki me fratar blijedoga lica i izražajnih očiju, ne u ruhu kapelana, nego u habitu običnog redovnika, zovnuo i rekao: ‘Gospodine kapetane, udaljite se s tog mjesta, stanite pored mene, brzo’. Pošao sam do njega i još prije nego što sam stigao, na mjestu na kojemu sam do tada stajao, eksplodirala je granata napravivši veliku rupu. Okrenuo sam se prema redovniku no njega ondje više nije bilo”.

P. Michelangelo Bellini priča: ''Godine 1921., dok sam još bio student, pisao sam Padre Piju i zamolio ga da moli za mog umirućega djeda, koji je imao preko osamdeset godina. Bio sam jako vezan za djeda, jer mi je bio kao drugi otac. Molio sam da poživi barem do dana mog svećeničkog ređenja. Nekoliko dana kasnije, došao sam do njegova uzglavlja i našao ga u komi. Mislio sam da će tijekom noći umrijeti. Međutim, ujutro mu je bilo mnogo bolje. Rekao mi je da je sanjao fratra koji mu je donio još deset godina života. Moj djed je poživio još upravo deset godina''.

Jednoga su se dana kardinali Pietro Gasparri i Augusto Sili zatekli u Rimu, u kući kontese Virginije Salviucci, udovice Sili, zbog posvećenja obiteljske kapele. Ondje se pojavila časna sestra koja je uza se imala relikviju Križa, zatvorenu u kovčežiću. Ona je ispričala kako je, tijekom noći, Padre Pio, od krvi i mesa, ušao u njezinu ćeliju i predao joj taj kovčežić, uz naredbu da ga sutradan odnese u kuću grofice Sili Salviucci. Taj je kovčežić obojicu kardinala uvjerio kako se ne radi o izmišljotini. Nekoliko je dana kasnije, grofica otišla u San Giovanni Rotondo kako bi dobila objašnjenje za taj događaj i Padre Pio joj je potvrdio da je on osobno predao relikviju časnoj sestri iz Rima.

Izvor: kristofori.hr