Odjel za arheologiju Sveučilišta u Zadru danas i sutra postaje jedino mjesto na svijetu gdje se ponovno izrađuju iški lopiži – tradicionalne keramičke posude s otoka Iža. Iako to možda ne zvuči kao svjetska senzacija, riječ je o iznimno vrijednoj tradiciji koju danas čuva samo jedna osoba – Nika Petrović Grilc, posljednja (zasad) iška lopižarka.

Nika je keramičarka i multimedijalna umjetnica koja je ovu vještinu naučila još kao dijete od svoga oca, Predraga Petrovića Pepija – posljednjeg muškarca koji je izrađivao lopiže. Nakon njegove smrti prijetila je opasnost da ova višestoljetna tradicija, koju je Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske zaštitilo kao nematerijalno kulturno dobro, zauvijek nestane. No Nika je, kao prva žena u ovom isključivo muškom zanatu, preuzela naslijeđe i postala njegova nova čuvarica. I ne staje na tome.

– Ja sam prva žena u muškoj tradiciji. Moj sin već pokazuje zanimanje za glinu, čak i suprug, a i mnogi drugi su znatiželjni. Priča ide dalje i ne bojim se za njezin opstanak – kaže Nika.

Otok Iž nekad je bio važno lončarsko središte u Dalmaciji. Prvi pisani trag o iškim lončarima datira iz 1530. godine, no tradicija je znatno starija. Između dva svjetska rata, na otoku s oko dvije tisuće stanovnika, bilo je čak šezdesetak lopižara – svi redom muškarci. U vrijeme Nikina djetinjstva bilo ih je još dvadesetak, a danas – osim nje – na Ižu više nitko ne izrađuje lopiže.

Nika danas živi i stvara između Hrvatske i Austrije, gdje je doktorandica na Fakultetu primijenjene umjetnosti u Beču. Studirala je međukulturalnu komunikaciju u Grazu, diplomirala na Akademiji primijenjene fotografije te magistrirala na Arthouseu u Ljubljani. Do sada je održala četiri samostalne izložbe i sudjelovala na više od 40 međunarodnih skupnih izložbi.

Najpoznatiji oblik iz ove tradicije je iški lopiž – keramička posuda koja se koristi za pripremu istoimenog jela od janjetine. Ima karakteristične rupice pri vrhu kroz koje se provlači lanac kako bi se mogla objesiti iznad vatre. No, u tradiciji je sačuvano još dvadesetak različitih oblika, poput črpnje (peke), kogome, foguna, fugere, posuda za sir i poznatog „škaldina“ – male posude u kojoj su djeca zimi nosila žar u maslinike da bi radnici mogli ugrijati ruke.

Izrada lopiža bila je zahtjevna i odvijala se samo u dijelu mjesta do crkve, dok su Maloižani bili isključivo ribari. Glina je bila rijetka i često se dovozila iz Privlake, a zbog čvrstoće i obrade dodavala se kalcitna prašina. Posude su se izrađivale ručno, na kolu, i to tehnikom slaganja glinenih valjaka, a ne iz jednog komada. Zbog toga su Ižani ovaj posao nazivali „zidanjem lopiža“. Nakon oblikovanja i sušenja, posude bi se pekle na visokim temperaturama – između 800 i 900 °C.

Upravo s ciljem očuvanja ove vrijedne baštine, Odjel za arheologiju organizirao je radionicu na kojoj studenti i svi zainteresirani mogu iz prve ruke naučiti kako se izrađuju lopiži i okušati se u njihovoj izradi. Na taj se način tradicija ne samo prezentira, nego i prenosi novim generacijama – baš onako kako je nekoć i započela.