Poreč je jučer bio svjedok povijesnog trenutka: Alen Vitasović, istarska glazbena institucija i čovjek koji je desetljećima dokazivao da se od pjesme može živjeti, odlučio je prestati raditi. Razlog? Neslužbeno saznajemo kako je to upravo Ljubav. I to ne bilo kakva, nego ona ideološka, čvrsta i nepokolebljiva, prema drugarici Katarini Peović i njezinoj stranci Radnička fronta.

„Dragi moji prijatelji, sinoć u Poreču je bio moj zadnji nastup. Hvala na podršci svih ovih godina. Snimam jos jednu pjesmu ovih dana i priči je kraj.“, napisao je Vitasović na Facebooku, a Hrvatska je zanijemila. Jedni su plakali, drugi tražili povrat novca za ne-kupljene karte, a treći se pitali: kako to da je kraj baš sada, kad se još može snimiti „još jedna pjesma“?

Odgovor je, prema dobro obaviještenim, naravno, neslužbenim izvorima, vrlo jednostavan: ne može se biti u Radničkoj fronti i nešto raditi. To je, naime, protivno duhu stranke. Radnička fronta poznata je po dosljednoj borbi za radnike, pod uvjetom da nitko stvarno ne radi, jer bi to remetilo ideološku ravnotežu.

Navodno je Vitasović, očaran dosljednošću Katarine Peović, shvatio da njegovo pjevanje, nastupanje i snimanje pjesama predstavlja ozbiljan ideološki problem. Jer kako objasniti da netko u stranci koja nema ni deset zaposlenih u stvarnom radnom odnosu radi? Takav presedan mogao bi dovesti do kaosa: možda bi se još netko zaposlio, a to već miriše na neoliberalizam.

Naravno, u statistiku se, kako se neslužbeno navodi, ne ubrajaju „šverceri“, jer oni ionako rade izvan sustava, a Radnička fronta voli sve što je izvan sustava, dok god nije unutar radnog odnosa.

Stoga je Alen povukao jedini logičan potez: prestao je s djelatnim radom. Još jedna pjesma, čisto da se zatvori krug, i zatim tišina. Revolucionarna tišina. Tišina u kojoj nema rada, ali ima puno ispravnih stavova.

Glazbena scena ostaje bez jednog glasa, ali politička scena dobiva još jednog savršeno nezaposlenog simpatizera. A to je, reći će zlobnici, najveći mogući doprinos Radničkoj fronti.