Saborska zastupnica i supetarska gradonačelnica Ivana Marković ponovno je pronašla razlog za spominjanje Marka Perkovića Thompsona. I ponovno se nameće isto pitanje: kakve Thompson zapravo ima veze s temama za koje ga Marković pokušava prozivati?

Sve manje izgleda da je riječ o ozbiljnoj političkoj raspravi, a sve više o dobro poznatoj formuli za dobivanje medijskog prostora. Spomeneš Thompsona, dobiješ naslov. Napadneš Thompsona, dobiješ još veći.

Problem je što se politička težina ne može posuditi od tuđeg imena.

Marković je saborska zastupnica. Ako želi govoriti o korupciji, ministrima, otpadu, institucijama ili HDZ-u, za to ima saborsku govornicu, političke instrumente i mandat birača.

Thompson nije ni ministar, ni zastupnik, ni državni inspektor, ni glasnogovornik HDZ-a. Zašto bi onda morao polagati političke račune Ivani Marković?

Posebno je promašeno kada mu se pokušavaju dijeliti lekcije o domoljublju.

Dok se o Hrvatskoj nije raspravljalo preko Facebooka i političkih priopćenja, nego se za nju ratovalo, Marko Perković Thompson bio je hrvatski branitelj. To ne znači da ga se ne smije kritizirati, ali znači da su pokušaji političkog dociranja o tome kako se voli Hrvatska u najmanju ruku neukusni.

Marković može ne voljeti Thompsona, njegove pjesme i njegove stavove. To je njezino pravo. Ali kada se njegovo ime počne pojavljivati gotovo svaki put kada treba privući pozornost, teško je više govoriti o slučajnosti.

Thompsonovo ime možda donosi klikove, ali ne donosi političku sposobnost, program ni rezultate.

Ako Ivana Marković želi ozbiljniju političku težinu, morat će je izgraditi sama. Možda bi najbolje bilo početi od problema koji su izravno pod njezinom ingerencijom, primjerice od odlagališta otpada Kupinovica i pitanja njegova upravljanja. Upravo se na takvim konkretnim lokalnim problemima najbolje pokazuje politička sposobnost: ne prozivanjem pjevača, nego rezultatima ondje gdje vlast ima stvarnu odgovornost.

Jer što ga češće pokušava iskoristiti za vlastitu političku vidljivost, to se snažnije nameće pitanje:

Ako iz njezine političke priče izbacimo Thompsona, što zapravo ostaje?