Odluka nadbiskupa Mate Uzinića da pozove molitelje s riječkih trgova da krunicu mole unutar katedrale sv. Vida predstavljena je kao čin pomirenja. No u stvarnosti, taj potez mnogi doživljavaju kao duboko problematičan i ponižavajući za same vjernike.

Molitelji su godinama javno molili, trpeći uvrede, pritiske i prosvjede. Umjesto da Crkva jasno zaštiti dostojanstvo molitve i svojih vjernika, nadbiskup ih je praktički “sklonio” u crkvu, kao da je njihova molitva nešto što smeta javnosti i što treba maknuti s očiju.

Još gore, Uzinić je time otvorio vrata onima koji su se protiv molitelja borili da u crkvu uđu kao pobjednici. Prosvjednici su otvoreno proglasili “društvenu pobjedu”, a zatim se pojavili u katedrali ne kao molitelji, nego kao atrakcija i da pokažu kako su oni kao neki pobjednici. Nisu kleknuli, nisu molili, nisu pokazali poštovanje prema svetom prostoru. Crkva nije pozornica za aktivizam ni demonstraciju trijumfa nad drugima.

Nadbiskup, htio to ili ne, pomogao je u ponižavanju vlastitih vjernika i dopustio da se crkva pretvori u prostor nedoličnog spektakla. Pomirenje se ne gradi tako da se jedne utišava, a drugima omogućuje da slave pobjedu u kući Božjoj.

Crkva mora ostati mjesto molitve i poniznosti, a ne arena društvenih igara, a odgovornost za to ponajprije snosi onaj koji je vodi.