U današnje vrijeme se sve više bavimo raznim podjelama u Republici Hrvatskoj, dijelimo ljude na crne, bijele, žute, ustaše, četnike, zamotane, teroriste i slično. Živimo u zemlji u kojoj sve podređujemo nacionalnim izdvajanjima, a ne onome što je bitno, a to je zajedništvo.
Hrvatska je u svojoj osnovi sekularna zemlja, ali to u praksi nije tako. Ona je katolička zemlja, tj. zemlja katoličke kulture, a postotak njenih sljedbenika je 86%. Sa svih strana je napadaju jer se u škole uvodi izborni predmet ''Vjeronauk''. Jedni misle da su time zakinuta djeca drugih vjeroispovijesti. Nisu time zakinuta jer i oni imaju neku drugu alternativu. Roditelji misle da će njihova djeca tako biti potisnuta od katoličke djece, što nije istina. Na vjeronauku se ne uči o odbacivanju drugih, svih onih koji su drukčiji od nas. Uči se upravo suprotno, da druge treba poštovati i prihvaćati, da ljubimo bližnjega svoga, a isto tako i neprijatelja. Ne vidim čemu tolika buka oko toga. Da živimo u islamskoj zemlji, isto tako bi postojao neki predmet u školama gdje se uči o islamu. Pa tako da ne znam u čemu je to Hrvatska drukčija zemlja od drugih kad traži ista prava koja imaju i svi drugi.

Većinu stanovništva Hrvatske čine Hrvati (90%). Glavna nacionalna manjina su Srbi (4%), dok od ostalih 20-ak manjina svaka čini manje od 1% stanovnika. U Hrvatskoj koja je pogođena Domovinskim ratom 1991., Srbi traže svoja prava. Te ne tako davne 1991. srpski agresori su izvršili napad nad Hrvatskom. To je trajalo sve do 1995. do hrvatske pobjedničke akcije „Oluja“. U ratu je stradalo oko 22 tisuće Hrvata, a nestalo ih je oko 15 tisuća. Još dan danas mnoge majke traže svoje nestale sinove, još se osjeća svaka rana hrvatskog branitelja i svaka kapljica prolivene krvi. A Srbi traže svoja prava u zemlji koju su oni krvnički mučili. Traže uspostavu ćirilićnog pisma u gradu Vukovaru koji je pao u srpske ruke 1991. na nečastan, nemoralan, ubilački način. Postojao je niz paravojnih jedinica (Arkanovi Tigrovi, Šešeljevi Beli orlovi...) koji su klali hrvatski civilni narod, na razne nehumane načine mučili i ubijali ljude. A sad taj isti srpski narod traži svoja prava u Hrvatskoj. Nakon svega što su oni, pa i njihovi djedovi, bake, očevi, majke radili za vrijeme rata, oni se usude tražiti prava. Zašto onda Hrvati u Srbiji ne traže neka svoja prava. Zašto bi ćirilica bila zakonski odobreno pismo u Hrvatskoj, kad je latinica opće priznato pismo u svijetu i da bi bio pismen bi se trebalo naučiti služiti njome.

Isto tako, gledano sa srpske strane, svaki Hrvat je ustaša. Ako slučajno Hrvat u svojoj slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj izađe na ulicu sa hrvatskom zastavom i kapom je ustaša. Svaki hrvatski građanin koji na utakmici uzvikne „Volim Hrvatsku“ on je ustaša. Srbe grize to što ne mogu imati svoju Veliku Srbiju i što mi Hrvati imamo svoju zemlju na koju smo tako ponosni. A zašto i ne bi bili? Imamo toliko stvari na koje trebamo bitni ponosni, počevši od prirodnih ljepota, nacionalnih parkova, parkova prirode, Jadranskog mora, pa sve do raznih kulturnih spomenika. Imamo toliko raznoliku i bogatu kulturu od koje je velika većina pod zaštitom UNESCO-a. Poznati smo u svijetu i po nogometu, rukometu, odbojci i raznim drugim sportovima. Zašto mi onda ne bi bili slobodni uzviknuti „Volim Hrvatsku“, a da nas susjed Srbin ne pogleda poprijeko. Svi nas oni gledaju kao ustaše koji su postojali davne 1941. ,a mi trenutno živimo u 2016. godini. Ustaše su djelovale u 2.svjetskom ratu pod vodstvom poglavnika Ante Pavelića u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Oni su željeli etnički čistu državu te je to rezultiralo masovnim progonima, zatvaranjima i ubojstvima Srba, Židova, Roma i svih Hrvata neistomišljenika. Tijekom te četiri godine postojanja NDH je ubijeno oko 30 tisuća Židova i Roma te oko 217 tisuća srpskih civila. A sad se vratimo u današnju 2016. godinu. Hrvatski domoljub koji je prolio krvi i krvi za svoju državu Hrvatsku u kojoj danas živi se naziva ustašom koji se u 2.svjetskom ratu iživljavao nad svakim tko je drukčiji. Zapitajmo se tko nam je kriv za to. Krivi smo sami, kriva nam je vlast jer dopušta srpskom narodu da radi što želi tražeći svoja prava, a oni su manjina. Trebali bi imati više poštovanja prema nama jer imaju puno povlastica u Hrvatskoj, kao npr. povrat i obnova njihovih kuća. Bitno da smo svi mi ustaše, a ako se njima kaže da su četnici odmah se pozivaju na zakone, na vlast, traže odštetu za duševne boli.

Najviše ih boli Marko Perković Thompson koji je hrvatski domoljubni pjevač. On kroz svoje pjesme propagira ljubav prema domovini, vjeri i obitelji. Ali ne, on je ustaša i poziva Hrvate na klanje Srba. Smiješna situacija. Tu samo pokazuju da su neobrazovan i nekulturan narod jer svatko tko je poslušao bar jednu Thompsonovu pjesmu zna da to nema veze sa ustaštvom. To što neki od njegovih obožavatelja nose ustaška i fašistička obilježja na njegovim koncertima je propust organizatora. Thompson se već u nekoliko navrata ogradio od ustaštva i fašizma. Ali Srbi ga i dalje napadaju jer su ljubomorni na naše zajedništvo i ljubav prema domovini. Zabolilo ih je što se lani, 05. kolovoza 2015., na njegovom koncertu u Kninu okupilo preko 90 tisuća obožavatelja. Ako oni traže svoja prava, isto tako bih mogla i ja. Bila sam i ja na tom koncertu u prvom redu na ogradi. Sutradan je izašla moja slika u novinama sa naslovom: Srbija Hrvatskoj odgovorila prosvjednom notom: Skandiralo se Ubij Srbina, djeca na ramenima roditelja vikala su da će spaliti Krajinu do Knina. Trebala sam i ja tražiti odštetu i pozivati se na zakone jer su oklevetali ne samo mene, nego svih 90 tisuća posjetitelja.

Žalosno je što živimo u zemlji u kojoj smo mi sami marioneta drugim državama, umjesto da bude obrnuto. Osim toga, trebali bi se više baviti pitanjima važnim za ovu državu kao što su gospodarstvo, ekonomija, da težimo napretku, a ne stalnom vraćanju nazad. Trebamo se ostaviti nacionalističkih pitanja jer sve dok se toga držimo teško da ćemo što postići.