Kad je hrvatska javnost nakon postizbornih previranja krajem 2015. godine doznala tko dolazi na čelo hrvatske vlade ostala je, blago rečeno, iznenađena. Tihomir Orešković izgledao je na prvu ruku vrlo blago, simpatično, pomalo neiskvareno, a na glasu kao uspješan poslovni čovjek u jednoj velikoj međunarodnoj kompaniji.

Dolazio je iz jedne bogate i napredne države i činilo se kako će donijeti neke nove vjetrove u hrvatsku politiku, premda se i tu očitovao taj vječiti hrvatski kompleks manje vrijednosti u kojem Hrvat misli da je manje sposoban od 'stranca'.  Dakako, bilo je i zamjerki na Oreškovića.

Prva zamjerka je bila kako je politički neiskusan i nedorastao okrutnoj hrvatskoj političkoj areni koja je do danas progutala velike političke 'zvjerke' poput Ivića Pašalića, Ive Sanadera ili Branimira Glavaša.

Drugo, mnogi su isticali kako vođenje države i privatne kompanije, ma kako velika i ugledna bila, nije isto. Voditi državu zahtjeva golemo političko znanje, posebno razvijenu  socijalnu inteligenciju i dobro poznavanje terena na kojem se igra vrlo tvrdi politički nogomet. Treba znati balansirati između različitih interesnih skupina u društvu od kojih svaka traži svoje mjesto pod nebom. Jednostavno, treba znati upravljati jednim tako složenim sustavom kao što je to država.

Treće,  premijer Orešković nema klasični narodni legitimitet kad je u pitanju obavljanje premijerske dužnosti. Iako gledajući strogo politološki, parlamentarni izbori nisu izbori za premijera, nego za zastupnička mjesta u parlamentu, ti izbori u parlamentarnoj demokraciji de facto jesu izbori za premijera jer stranački čelnici natječu se po naravi stvari za premijerstvo.

Dakle, Orešković je došao na čelo vlade voljom Božjom, odnosno voljom zastupnika Domoljubne koalicije i Mosta. Nabrzinu je iznjedren u svega nekoliko sati u mahnitoj jurnjavi vodećih stranaka za vlašću.

Upravo zato, cijela oporba i dobar dio hrvatske javnosti bio je uvjeren kako će Orešković zapravo biti marioneta u rukama HDZ-a.

Što se onda dogodilo da je Orešković onako čvrsto i hrabro u petak zatražio ostavke svojih potpredsjednika - Tomislava Karamarka i Bože Petrova? Zašto se Orešković odlučio na taj potez kad je odgojen u društvu u kojem je normalno i pristojno podnijeti ostavku kad uvidiš da te ljudi koji su te angažirali više ne podržavaju? Uostalom, to bi bilo i karakterno.  Ima se gdje vratiti i nije bez kruha.

Znakovit je bio njegov jučerašnji susret s Božom Petrovom u svom privatnom stanu. To pokazuje da je Orešković  prošlog petka zatražio zapravo samo Karamarkovu ostavku!

Što se to događa ili što se to dogodilo da je sadašnji premijer napravio jedan ovakav golemi politički manevar? Kao da je siguran da će iz njega izaći kao pobjednik. Kao da je siguran u budući rasplet političkih događaja. Kao da je siguran da će u ovoj političkoj bitci Karamarko izgubiti.

Što se to zapravo događa u pozadini cijele krize, a javnost ne zna?