Od pojave stranke Možemo! na nacionalnoj političkoj sceni Hrvatska je, prema mišljenju brojnih građana i političkih analitičara, ušla u razdoblje dosad neviđenih društvenih podjela i ideoloških sukoba. Iako se ta stranka od početka predstavlja kao nositeljica tolerantnosti, uključivosti i modernih europskih vrijednosti, njezino djelovanje sve češće izaziva kontroverze i optužbe za dvostruke standarde.

Kritičari upozoravaju da se pod krinkom tolerantnosti počelo s praksama zabrana i isključivanja. Posebno se problematizira dovođenje kulturnjaka iz zemlje koja je izvršila agresiju na Hrvatsku, dok se istodobno hrvatske branitelje i domoljubne pjesme iz Domovinskog rata proglašava fašističkima. Takvi potezi, smatraju mnogi, duboko vrijeđaju braniteljsku populaciju i relativiziraju temeljne vrijednosti na kojima je nastala suvremena hrvatska država.

Dodatnu težinu cijeloj situaciji daje političko savezništvo Možemo sa SDP-om, strankom koja se već godinama suočava s padom potpore i krizom identiteta. Protivnici tog saveza tvrde kako se SDP, iz straha od političkog nestajanja, priklonio Možemo bez jasnog programa i vizije, što je dodatno zbunilo biračko tijelo i produbilo politički kaos na ljevici.

Posebno zabrinjava retorika koja se posljednjih godina može čuti s govornice Hrvatskog sabora. Nikada, kažu kritičari, nije bilo toliko oštrih riječi, međusobnih optužbi i otvorenog sipanja mržnje kao u razdoblju nakon političkog uspona Možemo!. Umjesto dijaloga i traženja zajedničkih rješenja, javni prostor sve više ispunjavaju ideološke etikete i podjele na „naše” i „njihove”.

U društvu koje još uvijek nosi posljedice rata i tranzicije, takve podjele ostavljaju dubok trag. Pitanje koje se sve češće postavlja jest vodi li ovakav politički smjer prema stvarnoj toleranciji i napretku ili, naprotiv, prema daljnjem razjedinjavanju hrvatskog društva.

Negativne reakcije u javnosti izazvale su i javne akcije te prosvjedi u kojima, prema tvrdnjama kritičara, sudjeluju članovi i simpatizeri stranke Možemo noseći simboliku i znakovlje koje se povezuje sa zemljom koja je izvršila agresiju na Republiku Hrvatsku. Takve pojave mnogi doživljavaju kao duboko neprimjerene i provokativne, osobito u državi čiji su temelji izgrađeni na obrani od te agresije. Umjesto jasnog distanciranja od takvih simbola, izostanak osude dodatno produbljuje nepovjerenje i osjećaj nepravde među braniteljima i velikim dijelom javnosti.

Za brojne građane to predstavlja crvenu liniju, poruku da se pod izlikom „antifašizma” i „otvorenog društva” relativizira agresija, a žrtve Domovinskog rata ponovno guraju na margine. Upravo takvi postupci, upozoravaju kritičari, ne vode pomirenju ni toleranciji, nego produbljuju stare rane i stvaraju nove podjele u ionako osjetljivom društvenom tkivu Hrvatske.