Dalija Orešković i dalje je među najprisutnijim zastupnicama u medijskom prostoru, unatoč tome što politička opcija koju predstavlja prema istraživanjima jedva doseže oko 0,7 posto potpore. Taj očiti nesrazmjer između vidljivosti i stvarne političke snage sve češće izaziva kritike.

Orešković svoj javni nastup temelji na oštroj retorici, čestom prozivanju neistomišljenika i, prema ocjeni dijela javnosti, povremenim uvredama. Iako joj takav pristup osigurava svakodnevni medijski prostor, nije joj donio rast popularnosti među biračima, naprotiv, ostaje na političkoj margini.

Posebno se problematizira uloga medija koji joj kontinuirano daju prostor, često stvarajući dojam da je riječ o političarki s daleko većim utjecajem nego što to potvrđuju izborni rezultati. Kritičari upozoravaju da se takvim pristupom javnosti nameće iskrivljena slika političke stvarnosti, gotovo kao da iza sebe ima značajan dio biračkog tijela, iako ne uspijeva dosegnuti ni jedan posto potpore.

Otvara se i pitanje pokušavaju li pojedini mediji kroz ovakvo forsiranje oblikovati vlastite političke narative i “stvarati” relevantne aktere, neovisno o volji birača. Bez čvrstih dokaza takve tvrdnje ostaju u domeni sumnji, no kontinuirana i intenzivna prisutnost Orešković u medijima dodatno potiče takve interpretacije.

U konačnici, slučaj Dalije Orešković ponovno aktualizira staru dilemu: služe li mediji prvenstveno informiranju javnosti ili sve češće aktivno sudjeluju u kreiranju političke scene.