Ivan Oršanić jednom je zapisao kako nigdje nema takvog smeća kao „Jugohrvat, jugohrvatski komunjara“. Ne mislio je on na običnog čovjeka Istre ili Dalmacije koji se, bježeći od fašizma, našao u partizanima – nego na onaj soj što je svesrdno radio protiv vlastitog naroda, veličao jugoslavenski unitarizam i negirao hrvatsko pravo na državu.

Sedamdeset i više godina kasnije, dojam je da upravo takvi ponovno kroje hrvatsku sudbinu. Na FALIŠ festivalu – koji se predstavlja kao progresivna kulturna manifestacija – našao se i predsjednik Republike, vrhovni zapovjednik Hrvatske vojske. Tamo se promovirala knjiga „Sutjeska. Bitka svih bitaka“. No, dok se govori o „povijesnoj pobjedi“, malo tko spominje da je to zapravo bila klaonica dalmatinske mladosti – gotovo 8.000 mladića poslano je u smrt, neodgovorno ili namjerno, po zapovijedi Josipa Broza.

Starice u Šibeniku komentiraju: „Nu ga viđaj, našega Zokija, đava mu sriću odnija… Kakvo mu je to čifutsko prezime? Gdi se on borio za Hrvatsku?“ I doista, dok drugdje generali i osloboditelji postaju predsjednici i državnici, kod nas se oni koji su branili Hrvatsku marginaliziraju, dok se na pijedestal podižu titoisti i orjunaši.

Pitanje je: zašto šuti većina Hrvata? Gdje su branitelji, gdje je narod? Zašto se dopušta da festivalske pozornice postaju mjesta na kojima se lažno tvrdi kako je temelj Hrvatske države AVNOJ, Tito i JNA – a ne Domovinski rat, Tuđman i branitelji?

Svi znamo da u gotovo svakoj hrvatskoj obitelji postoji netko koga je ta jugoslavenska mašinerija ubila, mučila ili proglašavala „neprijateljem naroda“. I zato je vrijeđanje i relativizacija tih žrtava duboka rana – a još je dublja kada to dolazi od vrhovnog zapovjednika države koja je trebala biti konačno oslobođenje od jugoslavenskog jarma.

Narod kojemu se stalno ponavljaju laži da su partizani donijeli slobodu, a NDH bila „samo zločin“, gubi vlastitu orijentaciju. Da, u NDH su počinjeni zločini. Ali jednako tako, Tito nije oslobodio Hrvate nego im je nametnuo novu tamnicu naroda, crvenu Jugoslaviju, koja je bila jednako neslobodna kao i ona prva, kraljevska.

Danas se branitelji stigmatiziraju kao „fašisti“, dok se nekadašnji skojevci i kosovci promoviraju u moralne autoritete i ambasadore. Takav apsurd moguć je valjda samo u Hrvatskoj.

Vrhovnik države trebao bi biti iznad ideologija, osobnih interesa i partizanskih mitova. Trebao bi se ugledati na Starčevića i Radića, a ne na Tita. No kada na čelo stane onaj koji veliča zločinca i negatora hrvatske državnosti, narod se s pravom pita: tko tu zapravo vlada?

Ostaje pitanje: može li se danas u političkim elitama nabrojati deset Hrvata koji su doista prošli zatvore i progone zbog Hrvatske, a da sada zauzimaju odgovorne položaje? Ili su svi ti ljudi gurnuti u stranu, dok vladaju reciklirani titoisti i orjunaši?

O, Bože Hrvata – čuvaj nas od ovakvih Hrvata. Jer četnici nam onda ni ne trebaju – imamo vlastite koji nam ispiru mozak i gaze sve za što je hrvatski narod podnio krv i žrtvu.

Autor: Luka laus - Sirko