U civiliziranom društvu, osobito u pravnoj državi, očekuje se da odvjetnici — kao osobe s pristupom pravnom znanju, medijima i javnosti — istinu predstavljaju točno i odgovorno. Kada, međutim, netko iz redova pravne struke svjesno iskrivljuje činjenice, posljedica nije samo obmana javnosti, već i ozbiljno narušavanje ugleda cijele profesije.

Odvjetnica Jadranka Sloković nedavno je izjavila:

“Ako mi pokažete nekoga tko je kazneno gonjen i osuđen jer je ušao u tuđi vrt, i to sa suvlasnikom, ja režem svoju diplomu.”

Ova rečenica, koja se odmah proširila medijskim prostorom, zvuči efektno, ali nažalost – neistinito je u svojoj osnovi. Sloković prešućuje ključnu činjenicu: taj “vrt” o kojem govori nema suvlasnika. Riječ je o nekretnini u isključivom vlasništvu Marka Perkovića Thompsona, što se jasno vidi iz zemljišnih knjiga.

Dakle, nije riječ o nikakvom zajedničkom prostoru, nego o tuđem vlasništvu, što je i sama Sloković nesvjesno priznala nazivajući ga “tuđim vrtom”. Upravo tu prestaje svaka logika njezine obrane. Jer, kada bi doista postojao suvlasnik, tada novinarka i susjed ne bi morali prvo kroz susjedov stan, susjedovu terasu, penjati se ljestvama pa preskakati zidove da bi došli do te terase. Postojao bi legalni pristup, pravni put – ali njega nema.

Thompson je, podsjetimo, kupio nekretninu i upisan je kao jedini vlasnik bez da je išta građevinski mijenjao. Terasa na koju su se novinarka i susjed popeli dostupna je isključivo kroz prostor Thompsonove kuće, što dodatno potvrđuje da se radi o privatnom vlasništvu bez prava pristupa drugih osoba.

U međuvremenu, kroz koordinirane medijske napise i političke istupe određenih ljevičarskih zastupnica u Hrvatskom saboru, stvorena je sinergija manipulacija kojom se javnost pokušava uvjeriti da je u pitanju “zajednički prostor”. Takve tvrdnje, ponavljane s govornice Sabora, nisu ništa drugo nego svjesno širenje neistina i pritisak na pravosudne institucije.

Ono što se time postiže jest opasno – političko i medijsko zločinačko udruživanje s ciljem oblikovanja percepcije javnosti prije nego što institucije uopće donesu odluku. A to je, u svakoj demokraciji, neprihvatljivo i duboko zabrinjavajuće.

Bez obzira na tu propagandnu buku, činjenice ostaju nepromijenjene: Marko Perković Thompson upisan je kao isključivi vlasnik sporne terase.
Konačni epilog – hoće li i tko biti sankcioniran – odredit će sudske institucije, a ne medijski komentatori, političari ili odvjetnici koji selektivno barataju istinom.

Odvjetnica Sloković, kao osoba koja bi trebala braniti pravo i činjenice, trebala bi se zapitati što više sramoti – Thompsonov vlasnički list ili njezina vlastita izjava.