Čovjek ostaje pomalo žalostan kada vidi kako je jedan mlad, naočit i obrazovan dečko, Bojan Glavašević, tako brzo naučio filozofiju hrvatske politike. A smisao je te filozofije jasan. Slušaš svoje političke šefove, uvijek i bespogovorno. Za nagradu ga sad guraju i u Ministarstvo kulture ako pobijedi Narodna koalicija 

Na lijevoj medijskoj sceni počela su nagađanja kako bi Bojan Glavašević, nekadašnji pomoćnik ministra hrvatskih branitelja Predraga Matića, mogao biti novi ministar kulture ako pobijedi Narodna koalicija. Potpuno je nejasno prema kojim su se  kriterijima vodili oni koji bi mladog Bojana - koji se, treba to otvoreno reći, obrukao kao pomoćnik ministra - smjestili u Ministarstvo kulture.    

Svi znamo tko je Bojan Glavašević. Riječ je o sinu legendarnog hrvatskog izvjestitelja Siniše Glavaševića koji je 1991. godine hrabro izvještavao iz opkoljenog Vukovara, prenosio istinu o borbi Hrvata za svoj grad i teškim srpskim zločinima nad Vukovarcima i Vukovarom.

Znamo i svi kako je taj hrabri novinar skončao - na Ovčari su ga bestijalno ubili četnici i vojnici JNA zajedno s više od dvije stotine hrvatskih branitelja, ranjenika i civila.

Teška životna tragedija

Bojan Glavašević je tako kao dijete ostao bez svog oca, njegova majka bez supruga, obitelj bez hranitelja. Riječ je o neopisivoj ljudskoj tragediji koja će zauvijek ostaviti traga na Bojanu. Govoriti o tome teško može onaj tko nije prošao takvu tragediju.

Međutim, koliko god bili dobronamjerni prema mladom Glavaševiću, mnoge u Hrvatskoj iznenadila je njegova politika tijekom mandata u Ministarstvu branitelja kao i njegove katastrofalne poruke oko ćirilice u Vukovaru. Podsjetimo, 2013., tijekom skupa na Trgu bana Jelačića - na kojem su se okupili brojni vukovarski branitelji (mnogi od njih i u invalidskim kolicima) kako bi rekli "ne" ćirilici u Vukovaru - Bojan je poručio kako bi njegov otac, da je živ, bio na strani uvođenja ćirilice u Vukovaru, a ne na strani vukovarskih branitelja prosvjednika. Bila je to nevjerojatna izjava!

Uistinu, postavimo pitanje, na kojoj strani bi u tom slučaju bio Siniša Glavašević da je kojim slučajem preživio Vukovar?

Na strani onih koji su se do posljednjeg dana borili u Vukovaru, a koji su u velikom broju bili na tom prosvjedu, ali i drugim prosvjedima protiv ćirilice ili na strani onih koji su rat i vukovarsku opsadu proveli u zagrebačkoj hladovini, a kojima je uvođenje ćirilice bila gotovo pa opsesija? Mislimo tu, naravno, na dvojicu bivših državnih poglavara, Milanovića i Josipovića, koji su iz nekog razloga svo vrijeme snažno inzistirali na ćirilici u Vukovaru.

Borba za loše zakone

"Žalosti me i činjenica da hrvatski građani, hrvatski branitelji pokušavaju osporiti hrvatske zakone za koje i u ime kojih su se borili. A ja ne vidim veću potvrdu vlastite državnosti od mogućnosti da u svom parlamentu donosiš svoje zakone", poručio je svojedobno mladi Glavašević.

I ta je Glavaševićeva izjava bila nevjerojatna, najblaže rečeno politikanska. Hrvatski branitelji su se prije svega borili za slobodu i hrvatsku državu. Dakako, borili su se i za "vladavinu prava", kako bi to današnji politički pomodari rekli, iako im je u blatnom rovu i pod kišom granata ta misao bila tek negdje usputno u podsvijesti. Nešto što se samo po sebi podrazumijeva.

Jesu, borili su se, dakle, branitelji i za poštivanje hrvatskih zakona. Ali, jesu li se borili za loše zakone? Za zakone koji unose razdor i nemir u hrvatsko društvo? Za takve zakone branitelji se sigurno nisu borili. Ako i jesu, borili su se i za mogućnost da se takvi zakoni legitimnim sredstvima mogu i promijeniti. A prosvjed ili referendum, složit ćemo se, legitimna su sredstva borbe za bolje zakone u demokratskom društvu.

Siniša Glavašević i Boris Dežulović

Ipak, možda je najviše zaboljela Bojanova izjava kada je rekao da prosvjednici branitelji nemaju pravo "svojatati" njegovog oca. Čemu takva izjava? Ako tko ima pravo "svojatati" Sinišu Glavaševića, to su i oni koji su Vukovar branili i kojima je Siniša posvećivao svoje radijske izvještaje. Stvarno, pogledajmo tko je to medijski kroz svo ovo vrijeme zapravo najviše svojatao Sinišu Glavaševića? Najviše su ga svojatali, odnosno zloupotrebljavali, oni koji su rat proveli u kavanama i sigurnosti svojih medijskih redakcija izvan ratne zone.

Posve smo sigurni da bi Siniša, da je kojim slučajem preživio Vukovar, danas bio u nepravednoj novinarskoj anonimnosti kao i mnogi drugi preživjeli ratni reporteri iz Domovinskog rata. Živio bi Siniša, a to Bojan ne zna, u debeloj sjeni onog koji je svoj jedini medijski izvještaj iz ratnog Vukovara 19. studenog 1991. zabilježio s one druge strane. U pratnji četnika. Znamo o kome govorimo.

Mladi politički poslušnik

I zapravo, kada zbrojimo sve izjave mladog Glavaševića oko ćirilice u Vukovaru i neke druge izjave tijekom njegovog mandata u Ministarstvu branitelja, čovjek ostaje pomalo žalostan kako je jedan mlad, naočit, obrazovan dečko tako brzo naučio filozofiju hrvatske politike. A smisao je te filozofije jasan. Slušaš svoje političke šefove, uvijek i bespogovorno.

I tu smo zapravo dali odgovor na pitanje s početka teksta zašto se Bojana stalno i iznova gura u politiku. Ionako ovoj zemlji nedostaje kadrova pa su i šišmiši ptice u bespjevnoj zemlji, da parafraziramo poznatog hrvatskog pjesnika i diplomata Dragu Štambuka.