Reći kako hrvatski ljetni turizam nema ništa osim "sunca i mora" je posebno bezobzirno kad vidimo bogatu kulturno-povijesnu baštinu hrvatskog Mediterana. Hrvatska ima dva grada koja su u potpunosti pod zaštitom UNESCO-a (Dubrovnik i Trogir), Hrvatska ima na desetke i stotine prekrasnih obalnih i otočnih gradova, gradića i sela koji su atrakcija sami po sebi. Da li se i to računa u "izvanpansionsku ponudu" ili je ta vrijedna baština nevažna u usporedbi s kockarnicama i golf igralištima?

Već godinama slušamo rečenicu koja je postala svojevrsna mantra (pri)učenih turističkih stručnjaka: "Hrvatska ne može svoj ljetni turizam graditi samo na suncu i moru". Želi se, naime, reći kako hrvatski turizam, osim sunca i mora, turistu treba ponuditi i štošta drugo. To toliko naglašavaju kao da je Hrvatska po ponudi na razini Somalije i ne nudi ništa drugo osim sunčevih zraka i bistrog mora.   

Neki kažu kako nam nedostaju kasina, golf igrališta, luksuzni restorani s Michelinovim zvijezdicama (kao da takvih restorana ima na bacanje u svijetu), bungee jumping (riječ je o skakanju s mostova i litica u provaliju u kojem vam život ovisi doslovce o konopu) i slični adrenalinski 'sportovi'.

Da je vidjeti tog prosječnog Slovaka, Čeha, Slovenca pa čak i prosječnog Nizozemca, Nijemca ili Talijana koji su kadri svoju godišnju ušteđevinu, koju su sačuvali za "sunce i more", ostaviti u kasinu. Da je vidjeti koji to prosječni Austrijanac, koji tijekom godine radi u poštanskom uredu u svom malom štajerskom selu, ili Mađar, koji živi u predgrađu Budimpešte i radi kao računovođa u tvornici namještaja, na godišnji odmor ide u Hrvatsku da bi igrao - golf? Da je vidjeti koji će to sredovječni Čeh kojem su gradele i konzerva piva vrhunac provoda, a puno je takvih, otići sa svoje troje nestašne djece u pretpubertetu i čangrizavom ženom u japankama iz Kauflanda na skakanje u provaliju sa šibenskog mosta?

Naravno, ne želimo umanjiti važnost te "izvanpansionske ponude", međutim ne smijemo ni prijeći u drugu krajnost u kojoj su more i sunce postali gotovo nevažni detalji hrvatskog ljetnog turizma, nešto što je sasvim usputno. Ako su sunce i more tek detalji, zašto 12 milijuna turista, koji godišnje posjete Hrvatsku, tijekom ljetnih mjeseci ne otiđu u Slovačku ili Rumunjsku? Bit će da su sunce i more itekao važni. Presudni.

I naravno da u vrijeme kišnih razdoblja tijekom srpnja i kolovoza, kada nema "sunca i mora", turizam pati. Ne pati samo naš hrvatski turizam, nego i onaj grčki, turski, talijanski i španjolski. Ako kiša neprestano pada tjedan dana u poznatom grčkom Santoriniju, i tamošnji turizam će patiti, a turisti, koji su nemalo platili za svoj grčki provod, psovat će u nebo, spakirati prtljagu i otići.

Reći kako hrvatski ljetni turizam nema ništa osim "sunca i mora" je posebno bezobzirno kad vidimo bogatu kulturno-povijesnu baštinu hrvatskog Mediterana. Hrvatska ima dva grada koja su u potpunosti pod zaštitom UNESCO-a (Dubrovnik i Trogir), Hrvatska ima na desetke i stotine prekrasnih obalnih i otočnih gradova, gradića i sela koji su atrakcije sami po sebi. Da li se i to računa u "izvanpansionsku ponudu"?

Jesu li Dioklecijanova palača u Splitu, šibenska katedrala, Eufrazijeva bazilika u Poreču, pulski amfiteatar, kao jedan od rijetkih u svijetu koji je tako dobro očuvan – čevabdžinice i buregdžinice ili su pak vrhunski turistički doživljaji koje treba posjetiti sve da Hrvatska i nema more i plaže? Koliko to golf igrališta i kasina mogu zamijeniti jedne slapove na Krki ili Plitvička jezera?

Ako turisti, koji se tijekom kišnih dana zateknu u Rijeci, požele pak vidjeti pravi mali habsburški utvrđeni gradić koji je jedna sasvim druga priča od Mediterana, otići će u Karlovac. Do Karlovca im treba svega sat i pol vožnje. Osim toga, neka se javi taj stručnjak za turizam koji je toliko hrabar reći da bilo koja turistička ponuda, pa bila ona golf, dobar restoran na terasi ili planinarenje ne ovisi o dobrom vremenu? Takve ponude jednostavno nema osim možda vražjeg kasina. Jer i skijališta u alpskim zemljama zatvorena su ako puše mećava…

Druga ludost koja se ukorijenila među našim pukom, a koji je vazda nesiguran u sebe i svoje sposobnosti, je sljedeća: sramota je, naime, da su Hvar ili Dubrovnik skuplji od Grčke ili Turske ili još bolje - Egipta. Ni na kraj pameti da potičemo gramzive hrvatske ugositelje da u nebo podižu cijene 'kapučina' ili 'kokte' ali zašto jedan Hvar ili jedan Dubrovnik ne bi načelno mogli biti skuplji od grčke Krete ili recimo turske Anatalije ili Egipta? Recimo, postoje ljudi koji uopće ne putuju u Tursku jer strahuju od islamskog ili kurdskog terorizma. Svjedočili smo nedavnim terorističkim napadima na glavnu istanbulsku zračnu luku, a sam Istanbul je gotovo svaka tri-četiri mjeseca na udaru terorista. O Egiptu da i ne govorimo. Tamo su otmice turista bile svakodnevna pojava i prije Arapskog proljeća, a vidimo da se tamo u zadnje vrijeme ruše i putnički avioni. Dakle, postoje turisti koji u te dvije zemlje neće ići sve da dobiju i nagradna putovanja s pozamašnom dnevnicom. Isto tako, prednost hrvatskog Mediterana nije samo u ljepoti mora i obale, nego i u njegovoj blizini srednjoj Europi. Švicarac, koji želi vidjeti Mediteran, teško će se odlučiti na put automobilom u Grčku, ali u Hrvatsku hoće.

Dakle, sunce je adut svakog turizma, a sunce i more onog ljetnog. A ako naši dežurni 'turizmolozi' odista žele stopostotnu sigurnost turističke zarade, onda im se valja okrenuti šamanima ili barem ono meterolozima. A kome drugom?