U hrvatskom javnom prostoru posljednjih godina svjedočimo gotovo ritualnom ponavljanju istih optužbi i istih simbola. Političari lijevog spektra, ponajprije SDP i stranka Možemo!, iz dana u dan govore o ustaštvu, „ljudima u crnom“, fašistima koji navodno vrebaju iza svakog ugla. Maršira se u antifašističkim povorkama, drže se moralne lekcije i uporno se priziva Drugi svjetski rat kao ključ za razumijevanje današnje Hrvatske. No prosječan građanin sve češće postavlja jednostavno pitanje: ako je fašizam toliko sveprisutan, gdje je on točno i tko su ti ljudi? Tko su fašisti u današnjoj Hrvatskoj?

Odgovor koji se nudi često je nejasan, a ponekad i opasan. Neizrečena, ali očita sugestija jest da se etikete ustaštva i fašizma lijepe dijelu hrvatskih branitelja, dragovoljcima Domovinskog rata ili svima koji ne pristaju na ideološki okvir nove ljevice. Time se briše ključna povijesna činjenica: moderna hrvatska država nije nastala 1945., nego 1991., u ratu u kojem su Vukovar, Škabrnja i brojna druga mjesta razoreni pod simbolima koji su nosili crvenu zvijezdu petokraku.

U tom je kontekstu teško razumjeti uporno veličanje upravo tog simbola, uz istodobno prešućivanje ili relativiziranje zločina počinjenih pod njim. Nije problem u antifašizmu kao civilizacijskoj vrijednosti, nego u selektivnoj memoriji. Kada se prošlost koristi kao ideološko oružje, a ne kao pouka, tada ona prestaje biti povijest i postaje propaganda.

Posebno zabrinjava praksa zabrana kulturnih i komemorativnih manifestacija u kojima sudjeluju bivši pripadnici dragovoljačkih postrojbi poput HOS-a. Uklanjanje njihovih obilježja, pa čak i simbola gradova stradalnika poput Vukovara i Škabrnje u Supetru na Braču gdje se gradonačelnica poziva čak na svog oca kao branitelja, ne može se opravdati brigom za demokraciju. To je poruka da su neki branitelji „poželjni“, a neki „nepoželjni“, ovisno o trenutnom ideološkom trendu. Takav pristup ne vodi pomirenju, nego produbljuje podjele.

Što se događa u glavama političara koji u svemu vide fašizam, a ne vide realne probleme današnje Hrvatske, demografsku katastrofu, iseljavanje, inflaciju, urušavanje javnih službi u glavnom gradu države? Možda je odgovor jednostavan: lakše je voditi simboličke bitke prošlosti nego nuditi rješenja za sadašnjost.

SDP, nekoć snažna stranka, danas djeluje kadrovski iscrpljeno i idejno prazno. U strahu od političkog nestajanja, sve otvorenije se priklanja radikalnijoj ljevici stranke Možemo!, čiji su se istaknuti članovi donedavno valjali po asfaltu kao aktivisti poput zagrebačkog gradonačelnika Tomaševića, a danas, u odijelima i s funkcijama donose zabrane i dijele etikete onima koji su sudjelovali u obrani države.

Hoće li takva politika imati posljedice? Demokracija ima jednostavan mehanizam korekcije, izbore. Građani možda nemaju uvijek jedinstven stav o povijesti, ali vrlo dobro prepoznaju licemjerje, selektivno pamćenje i politiku koja se hrani podjelama. Ako se i dalje bude ignorirala stvarnost Domovinskog rata, a Hrvatska svela na vječnu ideološku učionicu iz 1945., odgovor birača bit će jasan.

Jer narod može dugo trpjeti retoriku, ali na kraju uvijek glasa o onome što osjeća kao istinu i pravdu.